www.rog-joma.hr
buy.garmin.com
objavio:
23. Srpnja 2020.

Sam u kući (Velebita) 140+

Sam u kući (Velebita) 140+

Velebit sam prošao na sve načine, trčeći, hodajući, s turnim skijama, biciklom, u velikim skupinama, s prijateljima, u trail utrkama, pustolovkama.. no nikad sam. I to mi je bio izazov. Odraditi Velebit mano a mano, intimno i osobno.

Kao dva starca koji imaju puno toga za reći. I tako bi trebalo i ostati, neispričano i doživljeno za sebe. Ali ne mogu, moram pisati jer želim, onako ljudski, sve ponovo proživjeti čitajući vlastite riječi. Neka ostane par crtica napisano, onako kako i pruža stara fotografija kad ju nađeš duboko odbačenu u ladici i preplave te sjećanja prošlosti.1.jpeg (307 KB)

Velebit je koncentrat, katalizator i ogledalo koje ti vraća sve ono što imaš a nisi toga bio svjestan. Zato je velik. Vraća ti tvoju bol, tvoju hrabrost, tvoj kukavičluk, kalkulacije, nadu, volju, zabrinutost, snagu, izdržljivost, upornost, pogrešne odluke, tisuće osjećaja na minutu, što je puno jača stvar od koliko kilometara na minutu idem, iako i to je važno, jer svaki puta kad sam vani želim brzinu, dajem sve od sebe a onda se i otvaraju najbolje karte u glavi.2.jpeg (358 KB)

Format odrađivanja Velebita od Paklenice do Senja je izvrstan, uvijek težak, uvijek izazov, uvijek drugačiji. Ovih dana vrijeme je bilo promjenljivo i tražio sam rupu u kišnim danima. Baš mi se nije htjelo biti mokar na puno sati od prvog skloništa. Organizirati self suport ultru na ovakvom nedostupnom terenu je teško. Napravio sam kao i uvijek: dolazak na Baške Oštarije i ostavljanje ‘boxa’ s opremom i klopom te odlazak autom u Senj, na cilj.3.jpeg (299 KB) Od cilja sam na start otišao s busom, malo je linija, malo mogućnosti. I onda sam si rekao: ajmo do kraja, odležati jednu noć na plaži kao uvod i onda otići gore kada želim. A htio sam nakon toliko noćnih prolazaka odraditi jedan, čim više po danu, prolaz Velebitom. Istina je da sunce u tom slučaju rastura ali to mi je dalo priliku da vidim puno toga što nikada nisam. A sunce nije zakazalo jučer je bilo tako vruće da sam imao, pogotovo na beskrajnom spustu u Senj, osjećaj da se polako umačem u aktivni vulkan.4.jpeg (264 KB)I bilo je baš kako treba kad si sam, tempo je ovisio o mom raspoloženju, nitko me nije mogao tjerati na nešto što nije moje, išao sam brzo, išao sam sporo, išao sam pravo, gubio sam se koliko mi je vlastita glupost i prilika dala. Stao bi i gledao u neki kamen ili cvijet, jer su prekrasni, za kamenje bi gotovo rekao da su živi, svaki ima neku svoju osobnost i puno puta sam se uhvatio kako pričam s njima. Jurio sam kad bi mi sjelo, bez ikakvog racionalnog razloga ili nametnutog motiva.5.jpeg (268 KB) Odjurio sam Premužićevu na maksimum, koliko se dalo, koliko sam mogao, usprkos najjačem suncu dana. Novi natpisi na tablama su me inspirirali, prvo kreću s 13:45 za prolaz staze pa onda par sto metara dalje druga tabla s oznakom 14:15 i to još u tim jakim crvenim bojama, kao da je nekome bila ideja prestrašiti prolaznike. Igrao sam se s kalkulacijama koliko sam brži, pa sam dolazio do rezultata za trećinu brži, pa upola brži, pa mi je više bilo čudno s tim svim brojkama, na kraju sam išao pet sati nešto, ispod šest, što mi je bilo čist ok za vrućinu ‘ne možeš disati’.6.jpeg (387 KB) No ukupno vrijeme cijelog prolaska je postalo nebitno čim sam se prvi put pošteno izgubio. Tako to tamo ide, desi se i onda se izvlačiš, odličan trening za psihu, za mirnoću, za prihvaćanje. Divljih (divnih) životinja je bilo na pretek i drago mi je da se tako poklopilo, na startu u Paklenici ukazala mi se prekrasna, ha, nisam stručnjak, trebala bi biti srna ali meni je izgledala kao neka vrsta alpskog kozoroga, s povijenim rogovima.7.jpeg (363 KB) Stala je i stajala i nije se micala i bili smo na dva metra, čuo sam joj disanje i naravno, čim sam uzeo mobitel, nestala je kao da je nikada nije ni bilo. A na kraju prolaska staze, pred domom na Zavižanu kad sam sav sretan što sam pri kraju, doživio stravičan urlik neke veće živine. Valjda sam ju probudio i to urlanje je bilo sve jače, tresla su se brda od jeke oko Zavižana.8.jpeg (319 KB) I nije mi bilo svejedno, zamišljao sam razbuđenog mrzovoljnog medu kako me natjerava oko doma, gledao sam gdje su mogućnosti za pobjeći. Gore u domu su me utješili, vele to ti je samo običan srndać. Ma da, je običan ali se dere, uši para i dojam kada to slušaš, sam u prirodi je čisti strah. Da sam to čuo na početku u Paklenici, mislim da bi mi bilo jako neugodno cijelom stazom, s hrpom okretanja i zamišljanja svakakvih scenarija.9.jpeg (325 KB) Ovako je to bilo samo za kraj, kraj koji se naravno dobrano odužio. Dvadesetak kilometara makadama za kraj ovakve teške ultre je sve samo ne kratkotrajno iskustvo. Beskrajne ceste, stalni iznenadni ponovni usponi kada si već siguran da bi sve trebalo ići samo na dolje i sva sila domaćih životinja koja su se zbog moga prijatelja srndaća, kojeg sam probudio i koji je očito stao na krivu nogu, pretvorile u mitska čudovišta, iako su to na kraju bili krava, konj, zalutale srne ili uspavane ptice.10.jpeg (434 KB) Tako da su mi na kraju sve te živinice i pomogle. Monotoni dugi, dugi silazak sam odradio vrhunski, brzo i bez ikakvog razmišljanja teško je, kad će više kraj, bemti te beskrajne makadame. Bilo je to kako kažu kirurški čisto odrađivanje teške ultre. Baš dobro.11.jpeg (324 KB)

I bilo je tu još puno toga, ali kao što sam rekao, to je u meni i to je neopisivo i to će svatko doživjeti na svoj način. Samo treba otići i to odraditi, jer Velebit je jedan i jedini i svatko tko se naziva trail-erom mora ovo proći, makar jedan dio. Sretni smo što imamo Velebit.

 

Tekst i photo: Igor Verbnjak

Na vrh