Nakon kraćih priprema i slikanja za milenijsku fotografiju, krećemo u našu malu jednodnevnu avanturu Žumberačkom gorom. Od samog starta biramo varijantu po makadamu umjesto one po asfaltu. Cilj je doći do Svete Gere i nazad, a da pritom budemo što manje na asfaltiranim putovima. Varijanta koju smo zaobišli je asfaltni uspon koji dolazi na visoravan u selu Stojdraga na cca 500m nadmorske visine i onda lakšim usponom dalje asfaltom do Budinjaka na cca 700m nadmorske visine. Makadam koji smo mi izabrali ide udolinom između žumberačkih brežuljaka krivudajući uz potok. Podloga je nabita i glatka, ali je makadam prošaran mnogobrojnim rupama. Na zavojima je potrebno povećati pozornost obzirom da postoji i mogućnost nailaska automobila iz suprotnog smjera. Uspon je u ovim prvim kilometrima neprimjetan, pa je i brzina sukladna tome, a obzirom da smo svi još svježi i u većoj grupi, ovu dionicu prolazimo u zavidnom ritmu. Uskoro dolazi kraj ovoj lagodnoj vožnji, pa tako nastavljamo dalje sa usponom uz poneku serpentinu. Temperatura sa danom raste, a sa usponom raste i naša temperatura, pa je vrijeme za skidanje dugih rukava.
..prva i jedina duža pauza..
U Budinjaku kao i svake godine zastajemo radi ispijanja prve jutarnje kavice. Vrijeme brzo prolazi kroz šalu, pa nas Alen tjera da krenemo dalje. Brine ga hoćemo li uspjeti za dana obzirom da je jedino Marko ponio noćnu rasvjetu. Odgovara mi ovaj odmor. Nosim ruksak u kojem je veliki (čitaj težak) fotoaparat i još dva manja rezervna uz ponešto alata, hrane i dosta tekućine. Većina ostalih se opredijelila za varijantu "fast & light", pa im sad malo zavidim na ovim usponima koji nas očekuju, a na kojima ja uzbrdo vučem dodatnu težinu. Imam osjećaj kao da stalno idemo uzbrdo. Sati prolaze, a kilometri nešto sporije. Većim dijelom idemo istim putem kao i prošle godine, a onda Alan Buhin ubacuje neku varijantu kroz šumu. Usponi su poveći pa se na nekim mjestima iz biciklističke kategorije prebacujemo u planinarsku. Moram priznati da je dosta teško. Ne žalim se. Obzirom da se ponovno pripremam za pustolovnu utrku u Patagoniji, razmišljam da će mi ovakav trening dobro doći.
Greben
Konačno izlazimo na greben koji vodi do vrha. Samo kakav je to greben! Ostao mi je dobro u sjećanju još od prošle godine. Obiluje drastičnim promjenama visine. Prvo se uspinjete vrlo strmo na samoj granici vozljivosti, a onda kad nagomilate 50–60 metara nadmorske visine dosegnete najvišu točku i u samo nekoliko sekundi se sunovratite velikom strminom nizbrdo izgubivši pritom svaki znojem natopljeni visinski metar. Pa onda sve to ponovite x puta, samo što su kasnije neki usponi ipak takvi da se ne daju voziti, pa čak i najbolji među nama posustaju i guraju bicikl.
San Salvador kako bi Colombo rekao ili Spasonosna livada
Altimetar na GPS-u već neko vrijeme pokazuje da je visina dosegnuta. Konačno izlazimo iz zadnje šume i po uskoj stazici izlazimo na vršne livade. To mi je ujedno i jedan od najljepših prizora sa cijelog izleta. Već je popodne i sunčeve zrake koso se lome preljevajući se po jesenskim krošnjama. Mimoilazimo se sa povećom skupinom planinara koja je na silazu. Začudio me broj ljudi koji su došli do ovog mjesta, obzirom da ovdje nema ugostiteljskih objekata. Razmišljam si da su to sve entuzijasti i zaljubljenici u prirodu poput nas. Prije samog vrha prolazimo još pokraj tornja visokog 94m kojeg je izgradila Slovenska radiotelevizija 1986. godine. Prolazimo i pokraj spornog vojnog objekta kojeg je JNA napustila 1991. godine, nakon čega ga je zauzela slovenska vojska. Cijeli objekt pomalo je smiješan, okovan u bodljikavu žicu i zaštićen minskim poljem usred ničega.
Na vrhu
Vršni proplanak dugačak je oko tristotinjak metara, a sam vrh smješten je na malom području na kojem je kontejner sa uređajima za radio amatere i stolom koji pokazuje u kojem se smjeru što nalazi. Jedva da smo se malo odmorili, presvukli i nešto pojeli kad nas Čižmek već tjera na povratak: "Kasno je, ulovit će nas noć".
Povratak
Krećemo nazad. Za povratak idemo drugim putem. Nakon nekoliko jurećih nizbrdica imamo i ne baš malo uspona. Konačno Budinjak. Tu se jedna manja skupina odvaja i ide cestom, dok se druga odlučuje za makadam kojim smo došli. Na povratku između te dvije varijante i nema neke vremenske razlke, pa na kraj puta obje skupine stižu u malim razmacima. Alen je imao pravo što nas je gonio tokom izleta. Do auta dolazimo sa prvim sumrakom. Petnaestak minuta dulje vožnje i lampe bi bile nužne. Još jedan tradicionalan uspon na Svetu Geru je iza nas. Na povratku prema Zagrebu razmišljam si kako je ovaj izlet teži od nekih MTB maratona na kojima sam bio i da mi je sasvim dovoljno jednom godišnje otići na ovakav tip bajkerske vožnje.
O podlozi i zahtjevnosti staze
Cijela staza i nema većih tehničkih detalja. Kombinacija je lokalnih asfaltnih cesta, širokih makadama i šumskih puteva, te nekolo kilometara uskih tehnički nešto zahtjevnijih stazica. Podloga je takva da je i u slučaju vode na stazi, veći dio vozljiv. Na nekoliko strmina valja pripaziti, ali u principu ne razvijaju se visoke brzine ni prilikom spusteva. Grebenski dio jedan je od tehnički zahtjevnijih što se tiče i uspona, ali i spusta, a radi rahlog koturajućeg kamenja moguće je veće proklizavanje. Zavoji na nekim makadamima također su dosta nezgodni radi nekompaktnosti rubnog dijela makadama. Sve u svemu ovaj tip staze ne spada u tehnički zahtjevne, ali je zato svakako fizička zahtjevnost za najvišu ocjenu. Ovo je staza za izdržljive.
Gera u brojkama
Sveta Gera ili Trdinov vrh 1.178m (naviši vrh Žumberačkog gorja)
Dužina staze 85 km
Vrijeme kretanja 5:56 h
Vrijeme stajanja 1:23 h
Prosječna brzina 14,2 km/h
Ukupna prosječna brzina 11,5 km/h
Ukupno uspona 2.111m
AQUAPAC 100% Waterproof