Obzirom da je danima prije utrke padala kiša, staza je bila krajnje zahtjevna. Nisam neki čistunac i nemam problema sa blatom, ali ovo što nas je dočekalo u Istri bilo je puno više od očekivanog. Završiti tu utrku bilo je isto što i pobijediti. Oni koji su bili na utrci znaju o čemu pričam. Kako bi ponovno osposobio bicikl za vožnju nakon silnog blata, uslijedio je duži posjet prijatelju Alanu koji ima servis. Budući nam se takvo iskustvo nije dalo prolaziti dva puta u kratkom periodu razumljivo je da smo stoga, u razmatranju izbora termina odlaska na Velebit, obratili posebnu pozornost na vremensku prognozu koja je bila dosta šarena. Na kraju, unatoč neizvjesnoj prognozi, prevagnula je želja za avanturom pa samo se ipak odlučili riskirati. I isplatilo se: ovoga puta nas je vrijeme poslužilo, a tijekom dana pao je tek jedan petminutni proljetni pljusak obasjan suncem i to je sve. Ovo je dobar trenutak sa preporuke: kada krećete na Velebit uvijek se prije informirajte kakvo vrijeme možete očekivati i bez obzira na visinu planine (četvrta po visini u Hrvatskoj) nemojte ju nikad podcijeniti. Više puta sam na Velebitu doživio drastične promjene klime iz vrućeg u ledeno-hladno, iz kiše u snijeg i vjetar. Bez obzira na prognozu preporučam da uzmete nešto opreme za kišu i hladnije vrijeme. Dodatno, za ovakvu avanturu po Velebitu, obvezno uzmite dovoljne količine vode. Pitkih izvora na Velebitu nema u izobilju, a i nisu baš uvijek uz put. U ruksaku neka se nađe i koja energetska čokoladica, mobitel te nužni alat za otklanjanje manjih kvarova kao i rezervna zračnica te pumpa. Da ne zaboravim: nemojte razmišljati >>pa, valjda će mi prijatelj imati alat, zračnicu….<< jer sa jednom zračnicom ne možete popraviti dvije gume. Da se vratim na početak: mi smo našu pustolovinu započeli kod Dabarske kose, a to je križanje makadama i Premužićeve staze. Od Baških Oštarija do tog mjesta ima nekih 15 kilometara što po asfaltu, što po uređenom makadamu. Nakon pripreme potrebne opreme i bicikla, krenuli smo laganom nizbrdicom desno makadamom. Dabarska kosa nalazi se na visini od 925m. Nemojte da vas tu povuče Premužićeva staza pa da krenete po njoj. Za to postoje dva razloga. Prvi je taj što je po njoj zabranjeno kretanje biciklima, a drugi je taj što je krajnje neravna i puna kamenih glonđi koje bi vam vožnju vjerojatno pretvorile u noćnu moru. Premužićeva staza jedna je od najpoznatijih planinarskih staza u Hrvatskoj. Sagrađena je u nepune četiri godine u razdoblju od 1930. do 1933. Ime je dobila po šumarskom inženjeru Anti Premužiću koji ju je projektirao te sudjelovao u njenoj izgradnji. Dva kilometra nakon što smo krenuli, Velebit nam otkriva svoje spektakularne panorame koje se na zapadu stapaju sa morem. Uokolo se dižu visoke stijene specifičnih oblika, a naš nas put vodi ravno kroz njih. Tu je nekoliko zanimljivih usjeka, izdubljenih prolaza uz stijene te kamenih tunela što čini našu vožnju još uzbudljivijom.
Dodatno, tu je i nekoliko vrlo zanimljivih alpinističkih uspona. Sa naše desne strane proteže se zelena dolina Ravni Dabar unutar koje se nalazi i dom istog imena. Nakon kraće konzultacije sa kartom odlučujemo nastaviti ravno kako ne bi izgubili previše visine, a koju bi onda trebalo nadoknađivati. Nastavljamo dalje prema Zavižanu, iako se nismo dogovorili koji nam je točan cilj vožnje. Jednostavno nas nije briga za cilj, do kuda dođemo dobro smo došli. Jednostavno smo se prepustili putu. U tim mi se trenucima kroz glavu počela vrzmati knjiga koju sam zimus pročitao, a zove se >>Put<<. Napisao ju je poznati slovenski alpinist Nejc Zaplotnik. Knjiga je svojevrsno autobiografsko djelo u kojem Nejc opisuje svoji životni put alpiniste. Svaka planina ima svoji vrh i on kao takav je cilj na usponu svakom alpinistu, penjaču ili planinaru, ali u suštini je zapravo poput oznake na pola puta: točke na kojoj završavaju patnje uspona i počinje silaz. Zapravo cilj samog puta nije vrh, već put kao takav i sve ono što ga čini takvim do vrha i dole. U tom trenutku dok se tako vozimo sasvim mi je jasno što je Nejc htio reći, stoga mi ne smeta činjenica da se vozimo na sjever bez konkretnog i zadanog cilja. Jednostavno uživamo u svom putu. Makadam po kojem se vozimo dosta je širok i definitivno spada u skupinu onih zaglađenijih. Visina nam se često mijenja, ali sa stalnom tendencijom prema gore. Nakon petnaestak kilometara stižemo do Kugine kuće. Ovdje je moguće dogovoriti spavanje, ali za hranu se morate sami pobrinuti, uostalom kao i na većini ostalih objekata na Velebitu. Nedaleko od Kugine kuće nalazi se Težakov izvor. Po riječima gostoljubivih domaćina izvor je nepresušan čak i za vrijeme ljetne žege. Izvor je od Kugine kuće udaljen nešto više od kilometra, a do njega vodi markirana staza koju je lako pratiti. Sva trojica smo u dobroj kondiciji i kilometri se samo nižu. Uskoro dolazimo do mjesta gdje makadam izlazi na uski asfaltni put koji nas vodi do Štirovače. U Štirovači je također moguće organizirati noćenje. Nismo umorni, gladni ni žedni pa se ne zadržavamo već jurimo dalje na sjever. Velebit je naša najduža planina koja se od Vratnika (iznad Senja) pa sve do kanjona Zrmanje, prostire na 145 kilometara, tako da smo sigurni da nam neće faliti kilometara. Ubrzo nakon Štirovače stižemo i do Mrkvišta. Tu se također može noćiti, ali je prije toga potrebno kontaktirati domara skloništa. Mrkvište je dobra ishodišna točka za razne okolne izlete, a pristupačna je jer se do nje bez problema može doći i osobnim automobilom. Ni tu se ne zadržavamo već jurimo dalje. Ideja o dolasku do Zavižana više nije samo ideja već je sasvim izvjesno da ćemo stići do tamo u danu. Pred nama je nekih petnaest kilometara asfaltnog uspona koji brzo svladavamo i prolazimo pokraj Careve kuće gdje ovoga put nismo stali. Careva kuća, zadnji je objekt prije doma na Zavižanu. Kako dobivamo na visini tako nailazimo na ostatke snijega koji su se održali uz cestu na pojedinim mjestima. Sa biciklima prolazimo bez problema, ali automobil bi ovdje morao sačekati da snijeg okopni. Prisjećam se prošle zime kada sam do Zavižana došao iz smjera Krasnog na skijama. Došavši do doma, koji je bio okovan u ledu i snijegu, uočio sam automobil uz sam dom. Domar Ante mi je kasnije objasnio da je jedan od gostiju u kasnu jesen došao automobilom do doma, prespavao i ujutro kad se probudio mogao ustanoviti da će mu auto prezimiti na Zavižanu jer je palo pola metra snijega. Pitao sam se da li je auto još uvijek na Zavižanu.. Uskoro nam se makadam križa i ujedinjuje ponovno sa Premužićevom stazom. Sad smo već blizu. Bacam pogled na Xperiu X10 koja mi pokazuje još svega nekoliko kilometara do doma i 90 metara nadmorske visine za svladati. Šuma se konačno otvara i pred nama je prekrasan vidik sa domom u pozadini. Zastajem i hvatam se svojeg fotoaparata. Dečki su nestrpljivi i jure dalje prema domu. Sustići ću ih kasnije. Trenutno me obuzelo ushićenje i radost fotografiranja. Jednostavno želim ovjekovječiti ove prizore koji ispunjavaju dušu. Polako dolazim do doma i uživam u svakom zasluženom metru našega puta. Za nama je ostalo više od 50 kilometara brdovitog terena. Na povratku smo ipak ostali bez vode, no nadopunili smo je na Težakovom izvoru. Nešto špeka i šunke dali su nam gostoljubivi domaćini sa Kugine kuće. U tom trenutku, slanina je bila bolja od najbolje energetske čokoladice i dala nam taman dovoljno snage da se vratimo do automobila, odnosno naše polazišne točke. Iako smo rutu završili u istom danu, za rekreativce željne zabave ovo bi moglo biti puno kilometara, stoga preporučam da se ruta razbije na bar dva dijela posebice kada krenu ljetne vrućine... barem se nadam da će ljeto biti ljeto!
Zanimljivosti Velebita!
Jeste li znali da je Velebit:
• naša najduža planina koja se proteže 145 kilometara
• po visini četvrta planina u Hrvatskoj
• da zauzima 2200 km kvadratnih površine
Dodatno:
• Vaganski vrh je najviši vrh Velebita (1757 m)
• Velebit dijelimo na Sjeverni, Srednji i Južni Velebit
• u sklopu Sjevernog Velebita, između ostalih, nalazi se i Lukina jama koja je najdublja jama u Hrvatskoj i među 20 najdubljih jama u svijetu.