Za početak, bitno je dobro se opremiti. Oprema koja se danas može kupiti u specijaliziranim trgovinama omogućiti će vam da bez smrzavanja i pretjerane patnje uživate u zimskim krajolicima. Kad se temperature spuste ispod ledišta vode potrebno je pripremiti bicikl za zimske uvijete, a to prvenstveno znači nabavku dobrih guma sa profilom za svladavanje snježnih uspona. Ako ste spremni investirati koju stotinu kuna po gumi više no što koštaju klasične gume, onda si priuštite posebne gume sa čavlima. Takve gume pridonijeti će sigurnosti vožnje i povećati vaš užitak višestruko omogućivši vam da se penjete i spuštate kao da su uvjeti na podlozi idealni. Druga stvar na koju je potrebno posebno pripaziti su kočnice. Ukoliko ste jedan od onih sretnika koji na biciklu imaju diskove, odlično ste izabrali jer su oni puno manje osjetljivi na uvjete na podlozi. Ako poput mene još uvijek imate klasične "V Break" kočnice, bitno je voditi računa da su vam pakne još dovoljno „mesnate“ jer se u uvjetima kakvi vladaju na snijegu izuzetno brzo troše. Pritom, ako su vam kočnice pri kraju može se dogoditi da vam na pola puta počnu frcati iskre sa obruča i nosača pakne. Bitno je također prilagoditi brzinu uvjetima na stazi i svojim sposobnostima. Predviđajte puno ranije trenutak kočenja. Na "V breaku" odaziv od stiskanja ručice kočnice pa do stvarnog početka kočenja u principu kasni za puni okretaj kotača što će reći da to na terenu znači bar dva do tri metra duži zaustavni put, a ako se uzmu u obzir i skliska podloge onda vam je jasno zašto morate predviđati situacije kočenja. Nadalje postoji jako velika vjerojatnost da će vam se zamrznuti mjenjači, pa je ono što možete učiniti kupnja spreja za odleđivanje. Malo spreja po mjenjačima trebalo bi spriječiti zamrzavanje. To bi bilo ono najvažnije što se tiče samog bicikla, ali naravno potrebno je dobro pripremiti i pogonski stroj samog bicikla odnosno vozača. Tijekom uspona ćete se brzo zagrijali i zato vodite računa da ne pretjerate s odjećom. Moja kombinacija za zimske vožnje su tajice sa prednjom windstopper frontom, zimska biciklistička majica dugih rukava i preko nje windstopper bezrukavnik, a za spust u ruksaku imam gore-tex biciklističke hlače i jaknu. Jako dobra stvar je i potkapa na koju se bez problema stavlja kaciga, a koja ujedno štiti od hladnoće uši i veći dio lica. Jedna od neizostavnih stvari za zimsku vožnju su navlačne zaštite za biciklističke cipele koje mogu biti od gore-texa ili neoprena (one od neoprena imaju bolju toplinsku izolaciju, ali se u njima noga više znoji). Nikako nemojte zaboraviti ponijeti sa sobom kvalitetne rukavice. Što se hidratacije tiče, najbolja iskustva su mi sa mjehovima za vodu u koje najviše volim stavljati topli čaj, a obzirom da se nalaze u ruksaku uz sama leđa neće se smrznuti. Nakon ispijanja, obavezno na kraju upuhnite zrak kroz cijev na mijehu kako bi spriječili zamrzavanje dijela koji je izložen hladnom zraku. Poželjno je crijevo zaštititi neoprenskom zaštitom koju neki proizvođači nude u kompletu sa svojim mjehovima. Ako su temperature niske, poput ovih dana kad su zalihe plina za grijanje jedna od glavnih tema u medijima, onda vam obične bočice na nosačima za vodu svakako nisu pravi izbor jer će se u njima tekućina zalediti i prije nego što stignete ožedniti.
Dakle, nedjelja 8:00 ujutro, na glavnom trgu kod Manduševca. Pokoji pospani prolaznik, tu i tamo koja grupica ekstremnih partijanera koji traže svoji put kući od cijelonoćne zabave i naravno nas četvero. Slikamo se na startu rute i krećemo. Uzbuđeni smo. Na ovim zimskim vožnjama nikad ne znate kakvi će vas uvjeti snaći i hoćete li se popeti do planiranog cilja. Optimizam je velik i jurimo poznatim zagrebačkim ulicama prema Sljemenu. Sigurni smo da ćemo se popeti, samo je pitanje vremena. U glavi mi se vrte predviđanja na kojoj ćemo nadmorskoj visini naići na pravi snijeg i je li dobar za vožnju. Uskoro ću saznati. Od trga smo krenuli pored Katedrale na Kaptolu ravno prema Gupčevoj zvijezdi. U početku je malo hladno, ali ubrzo se zagrijavamo i vožnja postaje ugodna. Nakon Zvijezde na putu prema Mihaljevcu otvara se poznati vidik Sljemena sa tornjem na vrhu koji dominira i ukazuje na najvišu točku na planini. Sljemenski toranj izgrađen je 1973.g. i od tada služi u svrhe radija i televizije. U idejnom projektu osim za već naznačenu svrhu bilo je zamišljeno da se u tornju pruža i turistički sadržaj uz atraktivan pogled, ali taj aspekt nije nikada zaživio, makar i danas postoje govorkanja o mogućim opcijama restorana u gornjoj prstenastoj gondoli tornja koja je smještena na visini od 72 m. Glavni i odgovorni projektant tornja je g.Krešimir Šavor, dipl. ing. građ. Toranj je u neposrednoj blizini najviše kote Sljemena od 1.033 m nadmorske visine, a sam je visok 170 m. Vrh tornja doseže 1.196 m nadmorske visine. Za vrijeme Domovinskog rata 16.09.1991. raketiran je od avijacije JNA. Najviše je stradala oprema smještena u tornju, te je emitiranje programa na neko vrijeme prekinuto. Vanjska oplata tornja nekoliko je godina kasnije sanirana. Nakon kratkog povijesnog intermezza, vraćam se natrag na našu rutu. Od Mihaljevca se penjemo cestom prema tunelu nakon kojega krećemo uz same padine Medvednice prema Markuševcu i dalje prema Markuševačkoj Trnavi. Na križanju u Donjoj Trnavi skrećemo lijevo sa glavne ceste prema Gornjoj Trnavi i Bidrovcu. Na putu, pokraj putokaza za Gorsko Zrcalo uz potok zastajemo na trenutak i bacamo pogled na stari mlin. Lako je zamisliti kako je to bilo dok je mlin bio u funkciji i dok je na medvedničkim potocima bilo mnoštvo vodenica. Nakon Zrcala, nastavljamo prema brani koja čuva Markuševačku Trnavu. Dalje uz branu, asfaltom, stotinjak metara do planinarske oznake koja označava put za planinarsko sklonište Gorščica. Od ovog mjesta, pa sve do vrha nema više asfalta. Šumski put prema Gorščici je širok i vodi kroz klanac okolnih grebena sa kojih se slijevaju silni potoci. Uspon nije jako zahtjevan i brzo napredujemo. Uskoro dosežemo 600 m nadmorske visine i tu počinje prvi pravi snijeg. Dolazimo do Gorščice, hvatamo kratak predah da skupimo snagu za dionicu koja nas čeka. Kod planinarskog skloništa Gorščica smještenog na visini od 700 m nalazi se jedna od većih livada na Medvednici. To je ujedno i ishodišna točka za daljnje planinarenje, bilo da se ide prema planinarskom domu Lipa ili na drugu stranu, kuda ćemo i mi, prema Hunjki, odnosno vrhu Sljemena. Dakle od Gorščice krećemo na zapad glavnom stazom koja nosi oznaku 1M (Sljemenska transverzala) i ona nas vodi ravno do Hunjke. Taj dio ujedno mi je i jedan od najdražih na Medvednici. Izlaskom na asfaltnu cestu kod Hunjke pruža se nekoliko opcija za nastavak. Moguće je nastaviti dalje transverzalom (1M), a ako ima previše snijega (kao u našem slučaju) onda možete nastaviti dalje cestom do vrha. Jednom kad ste na vrhu možete se opremiti za spust jer kad krenete, praktički više ne trebate okrenuti pedalu sve do trga; sve je nizbrdo. To je razlog zašto volim Sljeme: kad vam je dosta, jednostavno se okrenete i sjurite u grad. Od Hunjke pa do vrha ima cijeli niz planinarskih domova. Na Medvednici je 1859. izgrađen prvi vidikovac, a 1870. je izgrađena Piramida, bio je to prvi planinarski dom, a od tada pa do danas ih se nanizao pozamašan broj. Sa vrha ako nastavite transverzalom (1M) završit ćete prema Kamenim svatovima i Podsusedu, ali to ćemo ostaviti za jednu drugu vožnju, kada ćemo proći kompletan greben od najistočnije do najzapadnije točke Medvednice. Ovaj put spustili smo se cestom i nakon pola sat od vrha bili smo ponovno na glavnom zagrebačkom trgu gdje smo i krenuli. Za one koji ipak nisu ljubitelji snijega imam i alternativu gdje voziti u zimi bez leda, snijega i takve hladnoće, ali više o tome u idućem broju Bikera. Do tada Vam želim puno zanimljivih kilometara na dva kotača.