Nisam baš proteklih godina planirao ići u pustinju, a kamoli još po njoj i voziti bicikl. Ako bih pak i planirao odlazak u pustinju onda bih se tamo prije zamišljao na nekoj devi ili pak nekom džipu, a nikako ne na biciklu. Život međutim piše zanimljive priče pa je očito bio kreativan kada je pisao moju i kada me upoznao sa Tomislavom Lončarom, kreativnim direktorom utrke Ad Adaid Desert Challenge. Tomislav i ja znamo se dugi niz godina i zajedno smo prošli mnogo toga. Proteklih dana, zahvaljujući njemu, odnosno organizatorima utrke, pratio sam ga u posljednjim danima uoči utrke koju zajedno sa slovenskim kolegom, nosi biciklističke projekte u Dohi. Andrej Filip jedna je od glavnih osoba Katarskog biciklističkog saveza i tehnički direktor utrke koju sam vozio u petak, 3. ožujka. Gdje smo bili, što smo radili, što sve treba odraditi za organizaciju utrke u pustinji, koliko je teško voziti po pijesku samo su neka pitanja na koje ću odgovor pokušati dati u svom osvrtu. Nadam se da ću vam uspjeti prenijeti svoje oduševljenje organizacijom i utrkom koja me ostavila „bez daha“ – doslovno. Krenimo redom...
Slovenac i Hrvat pokretači katarskog biciklizma (1. dan)
Pripreme za put u Dohu, najbrže rastući grad Katra, a vrlo vjerojatno i jedan najbrže rastućih gradova svijeta u kojem trenutno živi 1,4 milijuna stanovnika počele su samo dan uoči leta. Obzirom na poslovne i privatne obveze vremena za proučavanje povijesti, demografije i tradicije Katra i nije bilo vremena tako da sam u njegovo najjače ekonomsko središte letio potpuno nepripremljen. Možda je upravo to bio dobar potez. Qatar Airways jedan je od onih koji utrku podržavaju pa smo Tomislav i ja letjeli u Dohu direktnim letom. Bio je to odličan potez obzirom na količinu prtljage i njezinu „osjetljivost“. Prijave na let prošle su bez većih problema pa smo vrlo brzo nakon polijetanja Tomislav i ja, uz poslužene komade janjetine, krumpiriće i ostalu hranu, krenuli sa razgovorima o svemu onome što nas čeka u Katru. Tomislav u Katar putuje četvrtu godinu zaredom obzirom toliko traje i njegovo „ljubovanje“ sa utrkom. Šest sati leta prošlo je u trenu, baš kao što su Tomislavu prošla posljednja tri mjeseca koliko, zajedno sa Andrejom, radi na pripremi utrke.
Slijetanje u Dohu prošlo je bez stresa, baš kao i susret sa vođom volontera na utrci koji nas je na aerodromu ukrcao u svoj robusni GMC pick-up kakav smo i sami samo nekoliko minuta kasnije dobili na korištenje obzirom je GMC također jedan od onih koji podržavaju utrku. John Orville Bonalos koordinira ukupno 60 volontera, većinom Filipinaca. Njih gotovo 40 na raspolaganje stavlja i svoja vozila bez kojih bi transport natjecatelja, odnosno organizacija utrke bila nemoguća.
U Dohu smo sletjeli u rano predvečerje pa sam očekivao prazan grad i prazne prometnice, međutim iznenađenje! Grad koji je apsolutno arhitektonsko čudo živi od 0-24. Dva sata razlike u vremenskoj zoni nije nam previše smetalo pa smo se nakon smještaja u hotel ponovno zaputili na Hamad International Airport obzirom je iz Bahraina sletio Andrej koji inače živi u Dohi i kod kojeg smo se odmah nakon toga i zaputili ne bi li dečki nastavili rad koji se proteklih mjeseci većinom bazirao na komunikaciji preko interneta i telefona. A o količini njihova rada i energiji koju ulažu dovoljno govori podatak da su prvu večer našeg dolaska u Dohu radili do 2 sata ujutro. Mislio sam da je to zbog toga što se dugo nisu vidjeli i da će narednih dana biti lakše, ali prevario sam se.
Inače, Andrej i Tomislav zajedno su radili i na organizaciji Svjetskog cestovnog prvenstva koje se 2016. godine održavalo upravo u Dohi. Staza utrke između ostalih dijelova Dohe prolazila je i neposredno pored stana u kojem živi zajedno sa svojom partnericom, doktoricom Kristinom, koja je također iz Slovenije. Cijene nekretnina ovdje su poprilično „paprene“ tako da si samo mali broj „doseljenika“ može priuštiti vlastiti stan, ali si zato svi mogu priuštiti gorivo koje je ovdje još uvijek puno jeftinije nego primjerice u Hrvatskoj. Pun rezervar za naš GMC V8 sa više od 400 konjskih snaga stajao je niti 30 eura.
Pričom o nevjerojatnoj količini ulaganja u razvoj Dohe kasno u noći završen je moj prvi dan prvog boravka u Katru. Naime, od nekuda je do mene doprla informacija da će se sve do održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Dohi, odnosno sve do 2022. godine u razvoj infrastrukture u Katru tjedno ulagati 500 milijuna američkih dolara.
Rad, rad i samo rad (2. dan)
Obzirom su Andrej i Tomislav od ranoga jutra imali nekoliko sastanaka, između ostalih i onaj u katarskom „Ministarstvu turizma“ koji je naravno i partner projekta, ja sam pokušao malo duže odspavati i nakon toga otvoriti kutije i pregledati bicikl koji je bio spremljen u kartonskoj kutiji. Obzirom smo ga poprilično dobro zaštitili nije bilo vidljivih oštećenja na kutiji, a samim time niti na biciklu. Naknadno sam uočio da je samo povinut nosač mjenjača što je najvećim dijelom moja greška obzirom sam bio lijen skinuti mjenjač što sam učinio po povratku u Hrvatsku. Inače, svoj sam Specialized Sworks bicikl zaštitio folijom i malo debljom folijom i naravno sve dobro prišvrstio trakom i plastičnim vezicama. Na kutiji sam naravno stavio natpis lomljivo tako da su ga, nadam se, koliko toliko „šparali“ prilikom ukrcaja i iskrcaja iz aviona. Dok su Tomislav i Andrej sa jednim od glavnih partnera projekta razgovarali o sadašnjosti i budućnosti utrke ja sam trenutak slobodnog vremena iskoristio i za obilazak Dohe.
Hotel Royal Riviera u kojem smo bili smješteni nalazi se na odličnoj poziciji, svega 15ak minuta udaljen od njihove najznačajnije i tehnološki najopremljenije zračne luke na svijetu, ali i svega 20ak minuta od „Pearla“ odnosno otočića kojeg vrlo često možete gledati na razglednicama Dohe. Popularni i pomalo futuristički „Pearl“ smješten je točno nasuprot našeg hotela pa sam tako uoči obilaska sve navedeno promatrao kroz prozor naše hotelske sobe, baš kao i staru luku u Dohi koju sam također kasnije i obišao.
Iako sam prvo planirao Dohu obići pješice nakon svega 20ak minuta sam i odustao. Naime, kretanje pješaka poprilično je otežano obzirom na prelazak pješačkog prijelaza treba čekati poprilično dugo. U trenutku kada se napokon i upali zeleno morate biti poprilično brzi jer će vas u protivnom „uhvatit“ crveno svjetlo. Vratio sam se stoga po bicikl i odlučio malo „prokrviti“ noge i usput Dohu pogledati biciklom. Ni tu situacija nije bila preidealna. Doha posljednjih godina razvija infrastrukturu pa samim time i biciklističke staze, međutim one još uvijek nisu povezane tako je i kretanje biciklom pomalo frustrirajuće i izgubiti ćete dosta vremena želite li biciklom vidjeti najzanimljivije atrakcije Dohe. Primjerice, predivna i poprilično široka šetnica uz obalu u potpunosti je zatvorena za promet biciklista. Šteta da nisu oslobodili barem ta dva, dva i pol metra za promet biciklista.
Naš prioritet do kraja dana bio je posjetiti pustinju. Čak smo planirali uzeti i bicikl da probam voziti po pustinji i osjetim podlogu, ali na kraju se taj plan izjalovio. U pustinju smo stigli već po mraku što je bilo dovoljno samo da ostavimo stvari koje smo vozili i da Tomislav testira opremu za mjerenje vremena. U povratku smo prošli kroz Mesaieed u kojem se „vrti lova“. Ovdje je naime stacionirana njihova proizvodnja goriva, odnosno plina po kojem su nadaleko poznati u svijetu i koji ih „diže u nebesa“. Ako sve to niste znali shvatiti ćete kad prođete pored mjesta njihovim novim prometnicama jer u zraku se osjeti miris plina.
Što se utrka sve više približavala „dvojac sa Balkana“ imao je naravno sve više posla, odnosno krenulo je „finiširanje“ i razrada detalja. Dok je Andrej zadužen za sve organizacijske i tehničke stvari, Tomislav je zadužen za vizualni dio utrke, odnosno vođenje prijava, mjerenje vremena i rezultate, odnosno za kompletan race management utrke. Drugim riječima, oni „nose“ utrku. Po povratku iz pustinje navratili smo do Seyada koji ima tiskaru i koji je tiskao gotovo sve materijale koji su se radili na licu mjesta. Primjerice, radilo se o bannerima, velikim plakatima za startni i ciljni prostor, majicama za volontere, natjecatelje i organizatore, akreditacijama itd. U tim trenucima, već negdje blizu 23 sata, više me uopće nije uzbuđivalo to što se nalazimo u Seyadovom uredu i što još radimo. Nakon dva dana već sam prihvatio takav način života, odnosno već sam prihvatio činjenicu da je ovdje pojam radnog vremena itekako upitan. Ovdje radnog vremena nema i niti jednom nisam čuo da se netko na to žali.
Gostoljubivost i susretljivost na svakom koraku (3. dan)
Vodstvo hotela Royal Riviera od prvog ulaska u hotel do izlaska iz njega na mene je ostavilo nevjerojatan dojam. I dok vas osoblje hotela prati u stopu i ne dopušta da išta nosite sami, vodstvo hotela za vrijeme našeg boravka maksimalno se trudilo prilagoditi biciklistima i njihovu načinu života, odnosno rasporedu koji su imali. Tako smo trećeg dana bili pozvani na doručak sa vodstvom hotela, organizatorima utrke i natjecateljima koji su bili smješteni u hotel.
Za stolom sam se tako našao sa Erikom Dekkerom, četvrerostrukim pobjednikom etape najprestižnije cestovne utrke na svijetu Tour de Franece. Za stolom je bio i Frederic Gombert, francuski prvak u XCM koji je također prijavljen za utrku. S obojicom itekako srdačnih i pristupačnih biciklista nastavili smo druženje i narednih dana, ponajviše sa Gombertom koji je prije nekoliko godina nastupio i na maratonu Učka i kojeg smo narednim danima učili novim hrvatskim riječima. Sudeći po startnoj listi već tada sam očekivao da će se upravo njih dvojica boriti za najvišu stepenicu postolja u UCI Elite konkurenciji. Predviđanja su se djelomično i ostvarila.
Na doručku nam se pridružio i dr. Jamal Al Khanji, glavni menadžer utrke koji je tom prilikom izrazio zadovoljstvo broja prijavljenih natjecatelja i zastupljenosti brojnih svjetskih zemalja. Dr. Al Khanji tom je prilikom progovorio i o počecima organiziranog bavljenja biciklizmom u Dohi koje je i bilo okidač za osnivanje katarskog biciklističkog saveza, a samim time i utrke koja je podržana sa svim razinama. Dr. Jamal se osvrnuo i na ulaganja u Katru i Dohi, ponajprije ona u razvoj cikloturističke infrastrukture i biciklističkih staza, a na kraju je najavio kako je plan da se već slijedeće godine na startu utrke pojavi 500 natjecatelja!
Odmah nakon doručka i druženja uputili smo se u pustinju ne bi li zajedno sa Andrejem pripremili sve što je potrebno za utrku koja je na rasporedu posljednjeg dana. Tako sam zajedno sa Tomislavom po prvi puta prošao stazu, doduše autom. Tek na jednoj kraćoj dionici izvadio sam bicikl ne bi li osjetio vožnju po pustinji i spuštanje niz dinu. Teren u pustinji apsolutno je nepredvidljiv i dobro je da sam ga osjetio barem na desetak minuta. Postoje dionice na kojima se vozi kao i po asfaltnoj podlozi, ali postoje i dionice sa dubokim pijeskom, sa vecim i manjim kamenjem pa cak i sa komadićima stijena.
Posebnost ove pustinje je da u njoj ima vode i da, bez obzira na zastave kojim će staza biti obilježena svakih 30 metara, svaki natjecatelj bira svoju liniju vožnje. O tvrdoči pustinje na nekim dijelovima dovoljno govori podatak da smo se na jednom dijelu kretali brzinom od čak 160 km/h sto naravno ne preporucam nikome. Dok smo autom prolazili pored Johna i volontera koji su postavljali stazu imali smo prilike osjetiti i jak vjetar koji se iz minute u minutu pojačavao i mijenjao smjer tako da sam pretpostavljao da će i na dan utrke biti slično. To naravno neće biti nimalo ugodno, tim više što mi forma baš i nije na nekoj zavidnoj razini.
U hotel smo se ponovno vratili po mraku što nam je sada već prešlo u naviku. Andrej je u pustinji ostao još i duže, a Tomislav se vratio ne bi li odradio sastanak fotograda, među kojima su bili i članovi getty images agencije, službenog fotografa utrke. Ja sam pak to vrijeme iskoristio za druzenje sa XCM prvakom Francuske s kojim sam razgovarao o biciklizmu u Francuskoj. U razgovoru sam došao do saznanja da on kao prvak u svojoj zemlji ne ostvaruje apsolutno nikakvu stipendiju već sve, pa čak i svoj dres u bojama Francuske, financira vlastitim sredstvima. Osim što je već bio u Hrvatskoj, Gombert je istaknuo da je čuo i za 4Islands utrku i da bi ju volio voziti 2018. godine.
Vremena za razgovor i nije bilo previše obzirom je buđenje na dan utrke vrlo rano, odnosno u 4 sata ujutro.
Dan „D“ (4. dan)
Tomislav je noć uoči utrke spavao samo dva sata pa nisam imao pravo „gunđati“ što sam ja spavao „tek“ šest sati tako da sam se bez previše pogovora probudio u 4 sata ujutro, na brzinu pojeo doručak i spremio za odlazak na start utrke. Vec u 6 sati ujutro na startu je bio popriličan broj ljudi koji su se „muvali“, odnosno spremali za utrku. Organizatori su se pobrinuli i da svi natjecatelji imaju besplatan servis bicikla što sam naravno i ja iskoristio obzirom sam imao problem sa promjenom brzina i svinutim nosačem mjenjača.
Uz laganu pripremu vrijeme do starta brzo je prošlo. Na vlastito iznenađenje startao sam iz prvog reda, rame uz rame sa proslogodisnjim pobjednikom, Gombertom, Dekkerom, Van Udenom i ostalima koji su „vrebali“ bogatu novčanu nagradu i pobjedu na utrci. Začudo, svi su bili poprilično opušteni što i nije čest slučaj na sličnim utrkama, ponajviše ne u prvom redu. Nakon prvih 300 metara utrke Dekker je izveo prvi „skok“ koji sam ispratio, ali već na slijedećem sam ga pozdravio i zaželio sreću, njemu ali i sebi. (Ne)forma mi trenutno nije dozvoljavala rizik i eventualne probleme u daljnjem tijeku utrke. Uspijevao sam nekako voziti sa drugom ekipom i pratiti ih do prve dine na koju sam naravno trčao jer nisam imao snage voziti ju. Sve do te dine pustinja je bila tvrda poput asfalta, pa su vodeči „nabili“ jak ritam koji je pasao "cestovnjacima", odnosno prije svega Dekkeru. Obzirom je dan ranije palo nešto kiše pustinja je bila tvrđa nego ikada pa sam i sam u „kronometar poziciji“ proveo mozda i vise od 60 posto utrke.
x
Naravno, u pustinji se neprestano izmjenjivalo više vrsta terena pa se vrlo često događalo da nakon tvrdih dionica uletite u pješčanu "močvaru" u kojoj su najbolje prolazili oni sa fatbike-ovima ili pak oni najspremniji, odnosno oni koji u nogama imaju „turbine“. Prije svega tu mislim na pobjednika Dekkera koji je za vašu informaciju vozio na „slick“ gumama tako da se i ovoga puta pokazalo točnim da je sve ipak u nogama i kondiciji. Osobno sam sve uspone na dine pokušao trčati, odnosno hodati ali sam zato spusteve sa istih odrađivao bez većih problema i tu su moje Specialized Fast Trak gume odlično držale. Doduše, nisu proklizavale tijekom utrke ali širina 2.1. jednostavno je preuska za dublji pjesak po kojem smo vozili,.
Sreća sto takvih dijelova nije bilo previše pa sam na samo par dijelova doslovce propao u pijesak "do koljena". Što se tiče guma "vagao" sam izmedu ultra brzih Renegade i Fast Trak ali sam se na kraju odlučio za posljednje i smatram da nisam pogriješio. Bilo mi je bitno da ne bušim gumu pa sam odabrao malo „jače“ gume sa jačom ripnom, ali i gume koje su opet poprilično brze na tvrđoj podlozi. Gume su naravno bile tubelles. Posljednjih desetak kilometara teren je bio nepredvidljiv, tvrd i u kombinaciji sa manjim ili vecim oštrim kamenjem što je u svakom trenutku moglo prouzročiti probleme. Hvala Bogu meni nije!
Inače bicikl je radio odlično unatoč tome što mu je sitan pijesak samo dan ranije ušao u svaku "poru". Međutim, bolno je bilo slušati lanac koji je "hroptao" od pijeska ali promjena brzina išla je poprilično glatko.
Vjetar je prvi dio utrke bio povoljan ali kasnije se okrenuo i počeo puhati u prsa što mi je stvaralo dodatne probleme uz one koji su bili uzrokovani nedostatkom kondicije. Odlična stvar bila je ta mi su mi energetske pločice koje smo toga jutra kupili na benzinskoj vrhunski odgovarale i da sam uživao što sam ih imao sa sobom. Inace, pobjednik utrke duge 38,6 kilometara odlučen je u ranoj fazi utrke odnosno već nakon prve dine kada je Dekker „skočio“ Romanu Van Udenu i nakon toga odsolirao do pobjede. Treće mjesto pripalo je Fredericu Gombertu. Dekker je u cilj ušao sa vremenom od 1h11m39s dok su Van Uden i Gombert u cilj ušli sa 3 odnosno 11 minuta zaostatka.
„Nisam znao što očekivati uoči utrke ali na kraju sam naravno zadovoljan rezultatom. Tijekom utrke imao sam i povoljan smjer vjetra što je zasigurno utjecalo na moj rezultat i vrijeme do cilja. Nakon druge dine čekao sam Van Udena obzirom je do cilja bilo više do 30 kilometara ali sam tada shvatio da sam puno brži na dinama od njega!“ nakon utrke je izjavio pobjednik Dekker.
U ženskoj konkurenciji pobjedu je odnijela još jedna profesionalka, Pia Sundstedt, pobjednica brojnih utrka svjetskog kupa u maratonu koja je dugo vremena pratila ritam vodećih natjecatelja. Na kraju je u cilj ušla sa vremenom od 1h30min3s što je bilo i više nego dovoljno za nadmoćnu pobjedu. Pia je u cilju izjavila: „Osjećaj nastupa na utrci bio je nevjerojatan, baš kao i atmosfera! Oduševljena sam i posljednjom dinom s koje se pružao pogled na cilj, odnosno vodu koja se nalazi odmah pored. Vožnja niz dine bila posebno zabavna. Imala sam podršku supruga i sina i mogu reći da sam uistinu uživala na eventu!“
Zanimljivo, utrku je obilježilo i nekoliko padova, a onaj najteži dogodio se na drugoj dini kada je jedan od natjecatelja pao i slomio ključnu kost. Upravo druga dina bila je vrlo strma, prekrivena dubokim pijeskom koji je klizio pod kotačem i svi oni koji su na kraju dine imali preveliku brzinu bili su u opasnosti da će svoju vožnju završiti udarcem u tvrdu podlogu nakon završetka dine.
Izniman razvoj biciklizma u Katru reflektirao se i nastupima brojnih Kataraca koji su bili itekako motivirani i željni dobrih vožnji. Vidjelo se to i u cilju obzirom su tri prvoplasirana u cilj ušli sa samo 20 sekundi zaostatka. Prvo mjesto odnio je tako Mubarak Alajji, dok su drugo i treće plasirani bili Saleh Almuhannadi i Ahamd Alsubaey. Najbolja Katarka bila je pak Tala Abujbara.
Odmah po ulasku u cilj svi natjecatelji su od strane volontera primili i zaista unikatan poklon, medalju dizajniranu i izrađenu isključivo za Al Adaid Desert Challenge 2017. koja će ih do kraja života podsjećati na izazov koji su savladali. Izazov u nešto kraćoj varijanti istoga su dana, prije proglašenja najboljih, imali i najmlađi biciklisti koji su također uživali u svojoj utrci.
Svojom vožnjom nisam u potpunosti zadovoljan, ali sa četiri ovogodišnja treninga nešto više nemoguće je očekivati a kamoli sprovesti u dijelo. Moja misija i razlog mog odlaska je ispunjena. Iz prve sam ruke gledao kako nastaje i izgleda utrka na mjestu gdje nema apsolutno nikakve infrastrukture! Prije svega „skidam kapu“ dr. Jamalu, Andreju, Tomislavu, Johnu ali i svima onima koji su proteklih dana, tjedana i mjeseci danonoćno krvarili za uspjeh utrke Al Adaid Desert Challenge 2017.
Glavni direktor utrke, dr. Jamal Al Khanji uoči proglašenja najboljih izjavio je slijedeće: „Zahvaljujem natjecateljima iz brojnih zemalja na dolasku na utrku koja je bila itekako zanimljiva. Nadam se da su uistinu uživali. Mi smo iznimno zadovoljni što naša utrka iz godine u godinu sve više raste. To naravno ne bi bilo moguće bez podrške naših sponzora i partnera!“
I da ne bi bilo zabune, Katar posjeduje novac s kojim se može kupiti vjerojatno sve što se na ovom svijetu može poželiti, međutim osjećaj i uspomene koje su svojim kućama odnijeli natjecatelji iz gotovo cijelog svijeta ne mogu se kupiti novcem.
Vidimo se na Al Adaid Desert Challenge 2018!
Photo: Velimir Kokot i Getty Images
