Ti “Čuvari doline” nazvani su “Apu Wamani” na Kečua, jeziku Inka. Ambiciozni, višegodišnji biciklistički projekt u Čileu zamišljen je kao pokušaj vožnje na pet planina kako bi se podigla svijest o povijesti tih ljudi, a ja sam objeručke prihvatio poziv na posljednju veliku planinu.
Llullaillaco je sa svojih 6739 metara treći najviši vulkan na Zemlji. To je ujedno i najviša planina bez glacijalne pokrivenosti, što može zahvaliti činjenici da se nalazi u najsušem dijelu pustinje Atacama u Čileu, stotinama kilometara udaljen od bilo kakve civilizacije, često okružen jakim olujama i najčešće s temperaturama i do ispod minus 30 stupnjeva. To su ujedno i razlozi zbog kojih ga i planinari rijetko posjećuju. Sve u svemu, zvučalo je kao uzbudljiv cilj za odraditi biciklom, te sam rado prihvatio Patov poziv.
Pato, skraćeno od Patricio, odlučio je ovaj zanimljiv životni projekt odraditi svojim biciklom, a nazvao ga je: „Guardian del Valle“ (čuvari doline). Sve to ne bi bilo toliko neobično da sve planine nisu na nadmorskim visinama preko 5000m, a neke čak i preko 6000, baš kao i njegov posljednji cilj, Llullaillaco.
Moje putovanje u Čile započelo je zapravo u Africi, na Kilimandžaru prije nekoliko godina, gdje sam proveo neko vrijeme. Nakon što je objavljen videozapis mog putovanja biciklom, primio sam poruku od Patricia Goycoolea: „#bigmountainbike. Dođite u Čile! Ovdje vozimo velike planine. Bio je to početak dugog dopisivanja koja je postavila temelje za moj put na južnu hemisferu. 
Iako nisam znao imena svih mojih suputnika, bio sam siguran da su imali dobre uvjete za aklimatizaciju kod kuće jer su svi redom bili iz Santiaga gdje se planine uzdižu do gotovo 6000m samo nekoliko kilometara izvan grada. Lako je ovdje provesti nekoliko dana na rijetkom zraku. Proces privikavanja na smanjenu količinu kisika na velikim visinama igra ključnu ulogu u uspjehu ili neuspjehu što može dovesti čak i do smrti. Ako se ne aklimatizirate, možete dobiti visinsku bolest, što može dovesti do plućnog ili cerebralnog edema. Pogotovo ovaj posljednji može biti fatalan ako se ne spustite na nižu visinu pri prvim znakovima. To znači da u svakom trenutku morate biti pažljivi i paziti i na sebe i na ljude oko vas. Glavobolja, nedostatak apetita i gubitak snage znakovi su neadekvatne aklimatizacije.
Planine u mojoj okolici kod kuće rijetko dosežu iznad 3000m. Morao sam pronaći druge načine aklimatizacije. Radio sam sa podesivim simulatorom za prilagodbu na velike visine koji izvlači kisik iz okolnog zraka i vraća natrag preko cijevnog sustava u respiratornu masku ili šator. Noću sam spavao u malom šatoru koji pokriva glavu i prsa. Mijenjao sam visinu svaki drugi dan. Tako sam mogao simulirati spavanje do 3800 metara. Nije baš bilo osobito ugodno i svjež zrak strujao je svakih nekoliko sekundi uz glasan “zzzzzzshhhh” zbog kojeg sam morao spavati uz čepiće za uši. No uspio sam što je jedino bilo važno. Tijekom dana trenirao sam na sobnom biciklu s respiratornom maskom, te sam nedugo prije mog odlaska mogao bez problema voziti bicikl na visini od 5000 metara.
Prošle godine početkom studenog ukrcao sam se u avion, dobro pripremljen, ali malo nervozan jer nisam poznavao ostatak tima. Sa mnom je bio i Martin Bissig, fotograf i prijatelj iz Švicarske. Sletjeli smo u Santiago nakon 17 sati leta, rano ujutro. Pata smo odmah prepoznali u gomili: visok, mršav, preplanuo, s akcijskom kamerom u ruci. Na majici mu je velikim, narančastim slovima pisalo „Inner mountain“, što je ime njegove putničke agencije. Bila je to iskrena dobrodošlica. Kao da se znamo oduvijek i da se samo nismo vidjeli neko vrijeme.
U poslijepodnevnim satima, tijekom izleta u obližnji biciklistički park, upoznali smo još dva sudionika ekspedicije, Nicolasa Gantza, snimatelja te vjerojatno najpoznatijeg enduro vozača u Južnoj Americi, Nica Prudencia. Na roštilju organiziranom nakon nekoliko odvoženih krugova, pridružio nam se i ostatak ekipe: Sebastian Prieto Donoso, fotograf, Benjamin Camus, drugi snimatelj i Federico Scheuch, još jedan mountainbiker. Tim je time bio potpun. Smijali smo se i timski duh je bio na vrhuncu od samog početka. Sljedeća dva dana proveli smo u planinama iznad Santiaga kako bismo se bolje upoznali i dodatno se aklimatizirali. Prvi vrh koji smo osvojili zajedno bio je na 3850m. Svi su se osjećali dobro iako smo Martin i ja bili najsporiji.
Definirani su posljednji zadaci, spakirana sva oprema, provjereni bicikli. Sljedećeg jutra napustili smo grad i krenuli prema sjeveru do pustinje Atacama. Čile je sa oko 4000 km obalne linije poprilično izdužena zemlja. Vozili smo se tom linijom desetak jednoličnih sati. Osjećalo se kao da se krajolik promijenio, ako uopće je, tek nakon stotina prijeđenih kilometara. Obala je cijelo vrijeme bila s naše lijeve strane, a klifovi, stijene i pijesak s desne. Prvu stanku za noćenje napravili smo u blizini Baja Englaisa. Još je bio dan kad smo stigli. Kako nismo mogli dočekati da se konačno malo protegnemo, sjeli smo na bicikle i odvozili nekoliko epskih linija duž obale Pacifika uživajući u zalasku sunca iznad oceana. Bilo je uzvišeno!
Sljedeći dan, slična ruta i ponovno beskrajna pustinja. Vrijeme je prolazilo užasno sporo. U pustinjsku oazu San Pedro de Atacama stigli smo predvečer. Kažu da ovdje postoje dvije vrste turista. Neki su ovdje zbog prekrasnog krajolika i prirode. Drugi zbog opojnog kokaina. Kako je bolivijska granica udaljena svega nekoliko kilometara, čini se idealnim mjestom za trgovinu drogom. Mi smo se, za razliku od njih, došli još bolje aklimatizirati i uživati u prirodi.
Područje oko San Pedra jedno je od najudaljenijih područja na svijetu. Godišnja količina oborina je u donjim jednoznamenkastim milimetrima što odgovara otprilike pedesetini količine kiše u vrućoj Dolini smrti u SAD-u. Sunce je neumorno pržilo cijeli dan. Ovdje je moguće pronaći jedinstvene prirodne spektakle oko grada, poput „Valle de la Luna“, udaljene svega 15 kilometara. “Dolina Mjeseca” definitivno opravdava svoje ime. Osušeni krajolik pješčanih i stjenovitih tornjeva čini se kao da nije s ovog svijeta. Nismo mogli ne posjetiti ovaj bizarni krajolik tijekom sljedećih nekoliko dana. Nosili smo bicikle na nekoliko padina kako bismo slijedili grebene stijena i pješčanih formacija natrag do dna doline.
Bili su to zasigurno neki od najimpresivnijih spusteva koje smo ikada vozili. Posjet okolnim slanim jezerima nalazi se u gotovo svakom turističkom itinereru, pa tako i nama. Kako se „Salar de Loyoques“ nalaze na 4300 metara nadmorske visine, vožnja do ogromnih jezera usred pustinje također je bila dio našeg aklimatizacijskog programa. Putem smo sreli i stado Vicunjasa koje pripadaju obitelji alpaka, baš kao i deve. Jednostavnije ih zovemo “lame”. Nismo mogli shvatiti kako ovi veliki sisavci mogu preživjeti ovdje u pustinji. Ružičasti flamingosi stajali su na zelenim površinama u plitkoj vodi koje rastu na obalama slanih jezera, poput mrlja boje na platnu.
Jednu smo večer proveli i u „Banos de Puritama“, izvorima koji leže malo iznad grada. Vruća rijeka ima svoj izvor ovdje iznad stijena, a voda se skuplja u malim bazenima i teče dalje u dolinu preko stepenica u slapovima. Ova oaza s vodom koja isparava leži na nadmorskoj visini od 3500 metara okružena palmama i trskom. Tijekom dana turisti opsjedaju vruća vrela, a područje oko rijeke zatvara se noću i ulaz je zabranjen. Tim izvorima inače upravlja hotel u kojem smo boravili pa smo jednu noć ipak dobili priliku plutati u ugodnoj toploj vodi, prije nego što smo se ušuljali u naše vreće za spavanje. Oči su nam bile usmjerene prema beskrajnom zvjezdanom nebu, u pratnji ujednačenog zvuka vode i činilo nam se kao da smo se stopili s našom okolinom.
Treći dan napustili smo San Pedro i krenuli prema „Salar de Atacama“. Ovdje je prije otprilike 3500 godina bilo jezero. Danas je ta površina od 3000 četvornih kilometara ispod koje leži litij velika tvrda, gruba, bijela sol, zaprljana pustinjskim pijeskom. Vrući zrak treperi iznad njega, a vodeni tokovi nastaju u sporadičnim lokvama koje grade važne biotope. Litij je inače važna komponenta baterija i punjivih baterija, no skupljanje resursa ima nekoliko negativnih učinaka na okoliš i ljude ovdje.
Vađenje slanice iz podzemnih voda dovodi do smanjenja razine podzemnih voda koje ne samo da isušuju rijeke nego i travnjake i močvare. Nestaju netaknuti pašnjaci i ugrožene su rijetke vrste ptica koje se gnijezde u tim područjima. Brojne lagune koje obilježavaju ovaj eko-sustav drastično su se promijenile. Lokalci, u velikoj mjeri autohtono stanovništvo, pati od nestašice vode. Razlog tome je ciljano isparavanje vode za povećanje koncentracije litija u bazenima, dok u isto vrijeme ne postoji nikakva mjera opreza za povrat isparene vode i njeno ponovno uvođenje u podzemne vode. Tim beskonačnim bazenima i cijevima za vodu vozili smo se oko sat vremena. Je li e-mobilnost zaista korak prema boljoj budućnosti?
Nastavili smo prašnjavim stazama koje su vodile u beskrajni krajolik. Prašina se zavukla u svaku rupu i pukotinu na vozilima. Sa glavnog puta skrenuli smo nakon otprilike sedam sati, prateći nekoliko tragova guma koji su nas vodili do ogromnog znaka „Parque National Lllullaillaco“. Nakon toliko sati, sreća je znati da si dobro skrenuo u tom labirintu puteva. Vulkan je u svoj svojoj veličini bio vidljiv zadnjih nekoliko kilometara. Doista je izgledao moćno. Zaustavljamo se napraviti nekoliko fotki. Razumljivo je da su Inke u tim planinama vidjeli bogove. Nastavljamo našu vožnju prema baznom logoru, sretni, ali i puni poniznosti.
U naš bazni kamp i do malih bungalova na 4200 metara stižemo dva sata kasnije. Napokon možemo izaći iz automobila, protegnuti noge, kuhati i razgovarati o našoj taktici za sljedeće dane. Sutradan, spakirali smo sve za visinski kamp. Mogli smo ponijeti samo najnužnije stvari i po mogućnosti ne zaboraviti bitno. Do prvog kampa na 4800 m uspjeli smo se odvesti džipovima. Vožnja je završila između velikih stijena, gdje smo natovarili ruksake i krenuli dalje. Željeli smo odnijeti dio opreme do točke na visini od 5300 metara. Polako smo se zaputili prema vulkanskoj stijeni, teško dišući. Tako visoko, svi smo osjećali rijedak zrak. Pogled je postao sve spektakularniji. Nevjerojatno je kako su različite vrste stijena ovdje toliko različitih boja. Iako je oko baznog kampa još bilo grmlja, ovdje više nije bilo ničega zelenog. Od točke gdje smo ostavili stvari, nazirao se nastavak našeg uspona. Padine šljunka beskrajno su se uspinjale prema nebu. Mogli smo samo nejasno zamisliti kako bi bilo nositi naše bicikle tamo gore. Sjedili smo tako neko vrijeme, upijajući planinu. Pobožna tišina. Samo je vjetar plesao oko stijena, jedan tren više, a drugi manje.
Nakon spuštanja natrag u bazni logor, postavili smo šatore pored vozila. Pred očima nam se odvijao spektakl prirode koji je oduzimao dah. Zalazak sunca dopuštao je pustinjskim bojama još življi sjaj. No čim je sunce nestalo, postalo je hladno. Nevjerojatan je raspon temperatura u pustinji. Tijekom dana može biti i do 40 stupnjeva, dok se noću temperature spuštaju i na dvoznamenkaste brojke ispod nule. Dok sam ležao u svojoj debeloj vreći za spavanje, razmišljao sam o povijesti i priči o planini... 
1999. godine arheolozi su pronašli tri mumificirana tijela djece u svetištu na vrhu. Imali su 13, 7 i 6 godina. Hladnoća je tako dobro očuvala mrtve da su, kad su pronađeni, i dalje izgledali kao da spavaju. To im je omogućilo da se vrlo pažljivo ispitaju. Najstarija je postala poznata pod nazivom „Llullaillaco Virgin“. Ona je umrla negdje između 1430. i 1520. godine. Žrtvovanje ljudi bilo je važan dio kulture Inka. Izabrani su bili dobro zbrinuti i slavljeni, visokog ugleda. Ovaj okrutni obred pripreman je cijelu godinu. “Posljednji prolaz” ljudskih žrtava uvijek bi započinjao u glavnom gradu carstva Inka, u Cuzcu. Pješačili su tjednima i mjesecima na mjesto svog žrtvovanja sa svećenicima i pratnjom. 1420 kilometara duga šetnja od Cuzca do Llullacillacaa vjerojatno je trajala najmanje dva i pol mjeseca. Djevica je redovito konzumirala velike količine koke tijekom posljednje godine života. Unos alkohola, s druge strane, povećao bi se samo u posljednjim tjednima njezina života. Vjerojatno je bila podložna i poprilično pijana na dan svoje smrti, ako ne i bez svijesti. Ovu teoriju potkrepljuje njezina opuštena, sjedeća pozicija u grobnici. Pretpostavlja se da su djeca jednostavno zaspala od količine opojnih tvari.
U jednom sam trenutku i ja zaspao. No, za razliku od troje djece, ponovno sam se probudio. U prekrasno jutro s pogledom na ogromnu pustinju Atacama. Proveli smo dan noseći naše bicikle što je više moguće, tako da bismo na našim leđima imali što je moguće manju težinu na dan našeg summita. Tako smo se odvezli u smjeru točke gdje smo ranije ostavili naše stvari. Ovaj put je bilo još teže, zbog dodatne težine. Osim toga, sve što smo dan ranije ostavili na 5300 metara, sada smo morali odnijeti na 5600 metara. Ruksaci su sada bili jako teški. Šatori, hrana, topla odjeća, naši bicikli. Imali smo svaki po barem 20kg. Osim toga, snijeg i ledene piramide visoke i do dva metra formirane neujednačenim topljenjem u jakoj i izravnoj sunčevoj svjetlosti i niskoj vlažnosti, našli su nam se na putu. Bilo je teško preko njih, te smo morali prijeći nekoliko manjih polja, što nas je dodatno usporilo. Trebalo nam je više od 20 minuta za prolaz stotinu metara u nekim dijelovima. Na putu prema visinskom kampu, postajalo je sve strmije i strmije. Fini šljunak postao je grublji, a stijene sve veće. Uskoro smo balansirali naprijed-natrag po golemim stijenama. Jako težak posao s našim biciklima.
Bio sam gotov za dan na 5600m. Staza dalje je postala još strmija, a stijene veće. Iznad toga čekalo nas je veliko snježno polje. Pato, Frederico i Nico nastavili su se boriti još nekoliko metara u vis. Nisam dobro spavao prethodne noći i nisam se dovoljno dobro osjećao. Kao da je uspon za mene bio prebrz i da mi fali još jedna noć na 4800m kako bih se bolje prilagodio. Ostatak tima osjećao se dobro u danim okolnostima pa smo se držali našeg rasporeda i spustili se do automobila kako bismo se spustili do baznog kampa. Dan odmora bio je planiran prije pokušaja summita.
Sljedeće jutro nitko se baš nije budio. Posljednja dva dana ipak su bila zahtjevna. Martin i ja smo htjeli provesti još jednu noć gore. Imao sam osjećaj da se nisam dovoljno dobro prilagodio, a Martin je osjećao da je uspon prema vrhu bio predug. Tako smo u podne spakirali naše stvari kako bismo postavili naš noćni kamp na 5300m dok su ostali spavali u baznom logoru. Bila je to nevjerojatna večer tamo gore, samo nas dvoje, u ovom velikom vulkanskom krajoliku. Probudio sam se noću, bolestan. Dobio sam drhtavicu i počeo povraćati. Sljedećeg dana još sam se borio s glavoboljom i uopće nisam bio dobro. Martin nije imao problema. Ostatak tima stigao je do nas. Odlučio sam se iz visinskog kampa natrag dolje jer nisam vidio nikakvu šansu da mogu nastaviti nositi bicikl do vrha u stanju u kojem sam bio. Nijedna planina ne vrijedi ozbiljno riskirati svoje zdravlje. Mogućnost da dođem do vrha neozlijeđen bila je jednaka nuli. Oprostio sam se s ostalima teška srca i malo sjelo dok su ostali nastavili dalje. Sljedeća vožnja do baznog logora bila je iznimno iscrpljujuća, ali i jedno posebno iskustvo. Potpuno sam, preko vulkanskih padina, nekoliko kilometara kroz pustinju Atacama do bungalova u baznom kampu. Iznenadila me je ljepota tog surovog, neprijateljskog okruženja.
Ostatak tima stigao je na vrh u ponoć. Bilo je minus 25 stupnjeva. Popeli su se strmom jarugom, a zatim su stavili krampone na početku snijega. Pažljivo su krenuli prema grebenu. Stijene su uskoro dosegle veličinu manjeg automobila. Napravili su kratku stanku kad su stigli do prvih sunčevih zraka. Bilo se teško orijentirati jer su golemi kameni blokovi ometali bilo kakav vidik. Martin je prvi stigao na vrh na 6739m oko 14 sati, a zatim i ostatak ekipe oko 15.30. S biciklima na leđima! Kakav pothvat! Oni su definitivno bili prvi koji su nosili gore svoje bicikle, barem s čileanske strane. Nisu provodili mnogo vremena na vrhu jer je već ionako bilo kasno, a morali su se i vratiti. Vožnja bajkom na početku nije bila moguća, tako da su opet morali nositi dolje umjesto vožnje. Svi su bili jako umorni i slabi. Prvo je uslijedila vrlo koncentrirana vožnja po snježnom polju, nakon koje je uslijedio kratki odmor. Ne biste vjerovali, no vožnja biciklom na toj visini je izuzetno naporna. No zato pogled, vrh, cjelokupno iskustvo... to je ionako najvažnije na ovakvim ekspedicijama. Ogromna šljunčana padina i vožnja do kampa, od 5800 do 5300m ipak je bila vrhunac za Pata, Frederica i Nica. Prikupili su svu opremu i pričekali ostale.
Simptomi visinske bolesti obično nestaju čim se spustite na nižu nadmorsku visinu tako da sam se već taj dan osjećao bolje. Pratio sam spuštanje tima iz baznog kampa preko radija. Počelo se polako smračivati te sam se pomalo i zabrinuo. No ekipa je oko 22 sata napokon stigla do džipova, a ja sam, čim sam čuo vijest, počeo kuhati pretpostavljajući da su svi gladni kao vukovi. Zvuk motora donio mi je olakšanje nakon tog beskrajnog čekanja. Vidjevši na njima znakove umora, zagrlio sam ih i čestitao im. Mislio sam da će se odmah srušiti u krevet, mrtvi umorni, no, adrenalin je učinio svoje i neko ih još vrijeme držao budnima dok smo dijelili naša osobna iskustva i proslavljali uspjeh.
Nije to bio samo uspjeh na Llullaillacu, nego i veliko finale „Guardian del Valle“, Patriciovog cijelog projekta. A bio je to i posljednji “Apu Wamani” koji će nastaviti štititi pustinju Atacama dugo nakon našeg odlaska.
Santiago de Chile za bajkere:
Santiaga de Chile ima velik biciklistički potencijal. Nekoliko staza, biciklističkih parkova i staza gradi se uokolo. Trgovine u gradu nude sve što je potrebno poput rezervnih dijelova ili najma bicikla. MTB scena je velika i razvijena. Dobro je znati španjolski, no postoji i dosta njih koji govore engleski.
Ako želite ići u pustinju Atacama, potrebna vam je vrlo dobra priprema i logistika. Ogromne udaljenosti bez vode, benzina i hrane. Lako se izgubiti po putevima i na mnogo mjesta nema službe spašavanja.
Ako volite voziti Big Mountain, budite sigurni da odradite i odgovarajuću aklimatizaciju.
Za logistiku, putovanja i vodiče obratite se na: www.innermountain.cl. Patricio će vam rado pomoći i pokazati svoju zemlju. 
Tekst: Gerhard Czerner
Foto: Martin Bissig
