Nastojiš pronaći mir u glavi i postati svjestan gdje si i što radiš. Kad se odvojiš, kad skočiš, to postaje ono zbog čega si došao. Da letiš. Da si u tom zraku, u tom fluidu koji se stvara oko tvog tijela. Uživaš u jednoj drugoj dimenziji. Opažaš sebe i okolinu s nekog drugog mjesta. Mjesta koje nije svakodnevno“.U glasu Vanje Šiljka, jednog od naših najaktivnijih BASE skakača, osjeća se uzbuđenje, ushit i strast dok pokušava nama laicima objasniti neobjašnjivo - osjećaj i iskustvo BASE skoka.

Buntovnik s razlogom

BASE je, slikovito rečeno, neželjeno dijete padobranstva. Iako sa svojim ishodišnim sportom naoko dijeli najkarakterističnije odlike: padobran i slobodan pad, ove se dvije discipline temeljno razlikuju. Za padobranski skok nužno je potreban avion ili neka druga letjelica. Kod BASE-a je upravo suprotno. Tu se ne skače iz letjelica već s čvrstih objekata. BASE je u stvari akronim od engleskih riječi koje opisuju mjesta s kojih BASE-ri skaču: zgrade (B-Building), antene (A-Antenna), mostovi, vijadukti i sl. (S-Span) i zemlja tj. litice, stijene i slične prirodne formacije (E-earth). Padobranstvo je nužni preduvjet za bavljenje BASE-om, jer samo iskusni padobranci s barem 150 skokova uopće mogu pomisliti na BASE skokove. Pa ipak, padobranstvo kao službeno organiziran i reguliran sport, nikada pod svoje okrilje nije prihvatio BASE. Istina je doduše da niti BASE skakači nikada nisu ni tražili da ih se uvrsti ili prizna u okrilje padobranske organizacije. BASE se i doslovno i u prenesenom značenju događa na i preko ruba. Litice i legalnosti. Čak ni danas, četrdesetak godina od kada BASE postoji kao pojam i kada se njime bave tisuće ljudi, ne postoji nikakva krovna organizacija koja upravlja razvojem sporta. Većina skokova još se uvijek odvija u sivoj zoni, izvan zakona i propisa, a na nekim mjestima i potpuno ilegalno. Kada se tome doda činjenica da BASE na mnogim listama i statistikama nosi zloglasnu titulu najopasnijeg sporta na svijetu, normalno je da se neupućen čovjek pita: Zašto? Zbog čega?

Leteći frizer

Vanja Šiljak, sa sjajem u očima, daje svoj odgovor. „Kad skačeš iz aviona, padobran se otvara kad ti se počne približavati horizont, na petstotinjak metara visine. Kod BASE skoka sve se uglavnom odvija ispod tog horizonta i tu je percepcija potpuno drugačija, a samim tim i intenzivnija. Sva osjetila se izoštre i puno si svjesniji svega. Za razliku od skoka iz aviona, ovdje pratiš teren, imaš osjećaj brzine. Vidiš što je oko tebe. Letiš. To je zapravo najljepše. Jer letiš. To je vrlo intenzivan doživljaj.“

Vanja je u „normalnom“ životu frizer, a padobranstvom se bavi već 20 godina. S preko 3000 skokova nastavnik je padobranstva i tandem instruktor. Nešto manje, 13 godina, skače s čvrstih objekata i za to je vrijeme skupio oko 500 BASE skokova. Osim skakanjem bavi se snowboardom, biciklira, a vrlo je aktivan i u planinarenju i alpinizmu. Upravo alpinizam je vrlo koristan za BASE. „Za pojedine je skokove do odskočišta često potrebno planinariti satima, a nerijetko koristiti i alpinističke vještine, poput spuštanja niz uže do prikladne police, otpenjavanja, penjanja ili slično. Jedno od najdražih mjesta za skok mi je tako Anića kuk u Nacionalnom parku Paklenica. Nedavno sam tamo uspio spojiti penjanje i BASE, jer sam se do vrha stijene s partnerom popeo alpinističkim smjerom, a onda se presvukao i skočio BASE“ prepričava Vanja te nastavlja. „Upravo zbog takvih stvari BASE ne smatram sportom već vještinom i načinom života. A nagrada koju dobiješ na kraju, nakon tog boravka u prirodi, hodanja, penjanja i te slobode letenja, je jednostavno neopisiva, prekrasna kombinacija osjećaja“.

Pečnik daje ti krila

Korak bliže tom osjećaju letenja krajem prošlog tisućljeća donio je novi izum u padobranskom sportu – krilata odijela. Prvi je ozbiljnije s njima počeo eksperimentirati legendarni i karizmatični Patrick de Gayardon. Radi se o odijelu u kojem skakač liči na leteću vjevericu, a kojem je cilj podići upravljivost slobodnog pada i povećati horizontalnu u odnosu na vertikalnu brzinu. Jednostavnije rečeno, krilatim odijelom skakač može ostati u zraku dulje vrijeme, preći veće udaljenosti i upravljati svojim letom. Godinu dana nakon nesretne Patrickove pogibje u travnju 1998, na tržište izlazi prvo komercijalno krilato odijelo. Njegov dizajner bio je Hrvat Robert Pečnik. Pečnik dolazi iz brojne obitelji padobranaca koji su godinama dominirali hrvatskim padobranskim sportom. Njegovo odijelo donijelo je revoluciju u padobranstvu, ali i u BASE-u. Sve više skakača počelo je uživati u prednostima i mogućnostima koje im pruža ovakvo odijelo. „Finesa današnjih odijela, ovisno od tipa kreće se od 1:2 do 1:3,5. Ove brojke govore koliko na jedan metar visine, skakač može prevaliti metara u duljinu. Upravljivost je potpuna, usporediva recimo sa skijanjem na spust stazi. Osim skretanja lijevo i desno, pilot može položajem tijela ponirati više ili manje, brže ili sporije, a uz prethodno nabiranje brzine, iskusni piloti mogu se i penjati do 50m u vis“, govori Pečnik koji danas slovi za jednog od najvažnijih i najiskusnijih BASE skakača, pilota i inovatora. Prvo vrijeme BASE skakači koristili su blagodati odijela kako bi se što više odmakli od stijene. No kako su odijela postajala sve bolja, a piloti, kako se sada već naziva skakače u krilatim odijelima, sve iskusniji, počeli su letjeti sve bliže liticama i sve bliže tlu. Tako je rođena nova, uvjerljivo najatraktivnija, ali i najopasnija BASE disciplina, „proximity flying“. U njoj skakači-piloti lete u neposrednoj blizini litica ili pak prate teren doslovno na metar-dva visine, često prolazeći kroz uske kanjone, kuloare ili šumske krošnje.

Nulta tolerancija na pogreške

Na svom početku, BASE skokovi izvodili su se s klasičnom padobranskom opremom. Ona se međutim ubrzo pokazala neprimjerenom za ovu vrstu skoka. Iz upotrebe je najprije izbačen rezervni padobran. U skoku koji često ne traje duže od par sekundi, nema vremena za rezervu. Isto tako nema mjesta ni za greške. Skok mora biti savršen ili bi mogao biti posljednji. Današnja BASE oprema prilagođena je potrebama i zahtjevima ove discipline. Padobrani za BASE su manji, drugačije se slažu, brže se otvaraju i načelno su jednostavniji i lakši za upravljanje od klasičnih.

Varljiva jednostavnost i pristupačnost BASE-a, pogotovo nakon dolaska krilatih odijela, privukla je mnoge skakače. No BASE je u svim svojim varijantama iznimno opasna aktivnost. To se posebno tiče „proximity“ letenja. Nagla popularnost videa na youtubeu preleta od kojih zastaje dah, kao što je npr. prolazak kroz svega dva metra široku rupu u stijeni, posljedično je dovela do većeg broja skakača, a time i do više nesreća. Proximity je ubrzo zasjeo na prvo mjesto najsmrtonosnijih sportova na svijetu. „Letenje u odijelu na izgled djeluje jednostavno,“ govori Pečnik. „Mnogi su krenuli na padobranstvo s ciljem da sto prije dođu do toga da skaču BASE s odijelom. Preskočili su mnoge sate treninga i mnoge padobranske skokove, kao i klasične BASE skokove te krenuli u BASE s odijelom bez potrebnog iskustva. Mnogi su zbog toga nastradali.“ No ne stradavaju samo neiskusni. Pogotovo u proximity skokovima i najpoznatiji su skakači-piloti pod stalnim pritiskom pomicanja granica. A to ima svoju cijenu. „Oprema uglavnom ne griješi,“ nastavlja Pečnik. „Potreba i želja za sve većim izazovima i pretjerana samouvjerenost, kobna su kombinacija. Ali na sreću, stvari se nakon zaista tragičnih godina sredinom 2000-ih, sada smiruju. Ne samo da je oprema sve bolja, a skakači sve iskusniji, nego je i cijela atmosfera malo smirenija. Prošla je ta pompa i pritisak novih revolucionarnih pothvata i scena se okreće onom najbitnijem: skokovima i letenju. Letenje s krilatim odijelom se sve više odmiče od proximitija, jer je ono jednostavno preopasno. Danas se time bavi nas nekolicina starijih, dok je mlađih sve manje.“

Uz samu atraktivnost skokova s neuobičajenih mjesta i jedinstvenog doživljaja koje BASE pruža, mnoge je zaintrigirala ta slast zabranjenog voća. I dok se na razne litice, pogotovo ako su udaljenije od civilizacije i pažnje nadležnih službi, još može doći relativno lako, BASE skokovi sa zgrada i ostalih objekata su u većini slučajeva problematični zbog pitanja vlasništva ili ulaza na privatni posjed. Ali da se BASEri mogu zadovoljiti samo skokovima s lako dostupnih litica zvali bi se E, a ne BASE skakači, zar ne? Tako da možete biti sigurni kako se većina znamenitih i zanimljivih, znanih i neznanih, dozvoljenih ili nedozvoljenih zgrada i objekata po cijelom svijetu već nalazi na BASE listama u rubrici – odrađeni. Od Kristove statue u Riu, preko Panamskog mosta, Eiffelovog tornja ili nebodera Burj Khalifa pa do dimnjaka zagrebačke Toplane i tornja Katedrale.

Divlji u srcu

Od samih početaka pa sve do danas, bilo je pokušaja da se BASE ustroji kao sport. No, zanimljivo, ta nastojanja nisu urodila nekim značajnijim uspjehom i ubrzo su ugasnula. Iako su i Vanja i Robert i sami sudjelovali na nekima od natjecanja, pa čak i postizali sjajne rezultate, dijele mišljenje da sport i BASE u stvari ne idu zajedno. „Jedan je razlog što je scena BASE skakača premala. Nakon dva-tri natjecanja svi se zasite,“ kaže Pečnik. „No temeljni razlog je u tome što su natjecanja po svojoj prirodi ukalupljena u pravila, a to jednostavno ne odgovara mentalitetu BASE skakača. Tako da ne vidim da će sport i natjecanje biti pokretači i budućnost razvoja BASE-a.“

„BASE je, kao i mnogi drugi pustolovni sportovi, mnogo više stil života nego sport. Natjecanje i BASE jednostavno ne idu zajedno,“ slaže se sa svojim mentorom i uzorom Vanja Šiljak.

I zaista, strast i ushićene s kojim o BASE-u i letenju govore Robert i Vanja, zaista se teško mogu povezati s pravilima, normama i okvirima koje podrazumijeva natjecateljski sport. Mnogo bliže ovim nebeskim zanesenjacima su, čini se pjesnici. Jedan od naših najvećih, Tin Ujević, možda je svojim stihom u stvari bio najbliži onome što osjećaju naši sugovornici i njihovi kolege. „Za let si dušo stvorena.“

tekst: Daniel Lacko
foto: Red Bull Photofiles i privatna arhiva Roberta Pečnika i Vanje Šiljka