Dugo se nismo okupili u najjačem sastavu međutim zadatak koji smo stavili pred sebe tog vikenda iziskivao je naš maksimalan angažman :). Stoga smo podno jugoistočnih padina Medvednice, u grad koji je bio kulturno i gospodarsko središte Hrvatskog prigorja krenuli u najjačem sastavu i s najjačom opremom. Sveti Ivan Zelina je grad do kojeg se stiže relativno brzo i bezbolno i to iz svih smjerova. Od središta Zagreba do njegova središta stigli smo za točno trideset minuta što i ne čudi obzirom je bilo rano jutro a k' tome i nedjelja. Pola sata od metropole
Svima onima koji inače ne gravitiraju tom dijelu Zagrebačke županije dobro će doći i informacija da je grad povezan brzom cestom koja je, da stvar bude bolja, besplatna. Nakon silaska s brze ceste do grada možete doći iz dva smjera odnosno prometnicama koje su relativno dobro uređene i na kojima gužve nema. Barem nedjeljom u 8 sati ujutro. Posljednje vrijeme nekako s veseljem obilazimo manja mjesta u kojima je život nekako drugačiji, mirniji i kvalitetniji. Nakon jednog dana provedenog u njemu shvatili smo da je i Sveti Ivan Zelina jedan od njih.Nasmijani i dobro raspoloženi domaćini
U našoj redakciji naravno znamo nešto o gradu u koji smo odlučili otići obzirom se na stolu u redakciji ponekad nađe i pokoja butelja najpoznatijeg bijelog suhog vina, popularne Kraljevine, ali u globalu ne možemo se pohvaliti da smo upoznati sa svim njegovim otkrivenim i skrivenim prirodnim i kulturnim ljepotama, atrakcijama i znamenitostima koje zasigurno posjeduje. Stoga i nećemo previše pisati o tome već se posvetiti onome zbog čega smo primarno i posjetili ovaj grad u kojem živi gotovo 16 tisuća stanovnika.

Poznavajući igrom slučaja i mlade pojedince koji vode grad uopće ne sumnjamo u njihove napore. Koliko im je uistinu i stalo do razvoja grada, ali i općenito biciklizma svjedoči i činjenica da je Biker inspekciju na samom početku naše avanture došao pozdraviti i zamjenik gradonačelnika osobno. I tako, dok smo čavrljali s gosponom Vladom iz Vrbovca koji je u Sveti Ivan Zelinu stigao po meso za nedjeljni roštilj i iz auta izvlačili bicikle i ostalu opremu, u susret nam je, pod punom ratnom spremom stizala „Bregdown“ ekipa. Samo par sekundi nakon, na parkiralištu se stvorio i najpoznatiji član njihove ekipe, unikatno kombi vozilo s posebnom, ručno izrađenom, prikolicom za bicikle.

Nakon srdačnih pozdrava i kratkog upoznavanja naši su testni bicikli za par sekundi već bili na prikolici, a mi na putu prema vrhu brega! U ugodnom društvu domaćina prvo smo prošli kroz sam grad i već tada bilo je jasno da Zelinčani, osim svog odličnog amaterskog kazališta, itekako vole i bicikliste. Osmijesi i spontani pozdravi upućeni biciklistima u samom središtu njihova mjesta bili su i više nego očiti. Nama je to pak bio još jedan od dokaza da smo na pravom mjestu. Iskreno, u tim smo se trenucima osjećali kao u nekom ozbiljnom europskom biciklističkom središtu.

Kratko do vrha, dugo do dna
Prijevoz kombijem od mjesta okupljanja do početka staze trajao je poprilično kratko, točnije 9 minuta. Dobro utabana makadamska cesta bila je lagan zalogaj za klupski kombi iz 1981. godine koji se bez većih problema penjao zavojitom cestom. Bez klime, mp3 playera i drugih dodataka bez kojih više ne možemo zamisliti vlastitu svakodnevicu, kombi nas je prvi, ali i svaki idući puta nakon toga, sretno i sigurno doveo do cilja. Ok, vozaču također pripada dio zasluga za to.

O kombi vozilu, prikolici kao i o ostalim detaljima povezanima s ovom pričom brine upravo ekipa „Bregdown“ pa i ne čudi da sve funkcionira kao po špagi. Vožnju smo naravno iskoristili za dodatan razgovor s ekipom, upoznavanje s krajem ali i najavu svega onog što je slijedilo potom. A slijedilo je puno toga. Od upoznavanja s početnom startnom rampom na stazi, njihovom najnovijom i vjerojatno najskupljom investicijom, vožnje prvim uređenim zavojima, mostićem, uređenim skokovima…

Poprilično pažljivi i bez previše dodatne zaštitne opreme na sebi, prve smo vožnje odradili s dozom opreza želeći prije svega upoznati stazu. To smo i učinili, uz pomoć ekipe koja nam je iz metra u metar pomno ukazivala na sve ljepote staze u što su, bez dileme, uložili bezbroj radnih sati. Po spustu nam je u prvih nekoliko navrata trebalo otprilike 12ak minuta, ali valja biti iskren i spomenuti da smo pojedine dijelove staze iskoristili i za fotografiranje.

Kasnije smo vrijeme drastično smanjivali ne bi li na kraju došli do 9 minuta koliko nam je vremena bilo potrebno za lagani i ne previše riskantan spust. Ako gledamo iz perspektive nekoga tko svakodnevno ne boravi na sličnim stazama već većinu vremena provodi na XC ili cestovnom biciklu, radi se o poprilično dugom spustu. Spustu koji će svaki put iznova mamiti osmijeh! Jednak osmijeh izmamit će vam i činjenica da će vam za uspon i spust, zajedno s ukrcajem i iskrcajem, trebati nešto malo više od 30 minuta!

Marljiva ekipa, vrijedne ruke
Enduro/trail staza koju smo obišli duga je 4,5 kilometara a vozeći se od vrha do dna svladava se 291 metar visinske razlike. Vrh staze nalazi se na 472, a cilj na 181 metara nadmorske visine pa ćete vozeći se po stazi osjetiti i odstupanja u temperaturi i vlažnosti zraka. Bez obzira što je na dnu staze temperatura zraka iznosila čak 35 stupnjeva Celzijusa, na vrhu staze bilo je poprilično ugodno. Glavni razlog toga gusta je šuma koja vas štiti gotovo po cijeloj stazi.Što se tiče staze „Bregdown“ ekipa odradila je i još uvijek posao odrađuje vrhunski. Iz aviona je vidljiva emocija s kojom govore ali i brinu o svojoj stazi, kombi vozilu, prikolici, rampi, bentovima, skokovima, mostiću… Jedino logično objašnjene za to je činjenica da sve planiraju i rade sami, vodeći se svojim idejama i svojim rukama. U Hrvatskoj, barem što se tiče ovakvog tipa staze, nemamo puno sličnih primjera.

Teško da bi ih sve zajedno mogli izbrojati na prste jedne ruke i stoga su već u startu kod nas imali ogroman kredit. Međutim, posebno nas je impresionirala činjenica što dečki ne razmišljaju samo o sebi, biciklima i stazi već i o kompletnom razvoju svog mjesta. Naravno, bicikli i njihova staza sastavni su dio tog razvoja. Po nama s punim opravdanjem.

Podloga na stazi je gotovo u potpunosti dobro utabani i ušminkani zemljani šumski put koji je samo na momente prošaran manjim ili srednjim korijenjem i kamenjem koje, vozite li kvalitetan bicikl, neće predstavljati nikakav problem za vas. Naravno, očekuje se posjedovanje određenih tehničkih vještina i respekt prema stazi koja vas može „ispljunuti“ kada se najmanje nadate. Nažalost, osjetio je to jedan kolega u nedjelju te je za njega vožnja nažalost završila prerano. Zaželjeli smo mu naravno brz oporavak i poučeni iskustvom dodatno pojačali mjere opreza. Prvi dio staze obiluje i odlično pripremljenim zavojima u koje, ako ste vješti, možete ući velikom brzinom a koji će vas istom takvom brzinom nagraditi i po izlasku iz njih! Bez obzira na to što je staza odlično dizajnirana i uređena, ekipa na pojedinim dijelovima šume postepeno ubacuje i nove smjerove.

Neke od njih smo i sami probali i već sada su itekako vozljivi. Čisto da previše ne opustite mišiće, na stazi ćete morati koji puta i zapedalirati. Roštilj za pamćenje
Dok smo mi nizali spusteve, dio ekipe popeo se na vrh i zajedno s našim dežurnim fotografom krenuo u pripremu roštilja. Nakon toga puno nam je stvari bilo jasnije! Prije svega shvatili smo zbog čega se „Bregdown“ ekipa na istom mjestu okuplja iz tjedna u tjedan, ali i zašto je na početku teksta spomenuti Vlado po meso za roštilj iz Vrbovca potegao sve do Svetog Ivana Zeline.

Naime, oblizali smo prste drugi put u istom danu! Prvi put zbog staze na kojoj smo uživali, a drugi put zbog roštilja! Vino nismo probali jer trebalo je poslije sjesti za volan automobila i odvesti se kući, a ionako ga imamo u redakciji. Međutim, jedno je sigurno - teško će biti oduprijeti se povratku na „Bregdown“!

Photo: Ivan Borojević, Biker