Problem nije bio samo u nedostatku prave biciklističke odjeće, nego i biciklima koji u pravilu nisu bili napravljeni za upotrebu na nižim temperaturama. Prve suspenzije su pri niskim temperaturama zbog tadašnje konstrukcije glumili malo ljepše i skuplje krute vilice. Osovine kotača i pogona su često bile sklone pucanju, stražnji kazetni lančanici su u pravilu proklizavali kod malo jačeg potiska, mehaničke cantilever kočnice su nemilosrdno brusile obruče kotača...
Popularizacijom biciklizma kao sporta i vida rekreacije je došlo do razvoja i ponude kvalitetnijih dijelova koji nisu više toliko osjetljivi. Pojavom disk kočnica nestalo je problema s lošim i gotovo nemogućim zaustavljanjem na mokroj i smrznutoj podlozi. Amortizeri više nisu samo lijepi, nego i obavljaju svoju funkciju. Zbog dobre ponude i lakom pristupu informacija smo se dobro i lijepo obukli, nabavili super izdržljive strojeve s dobrim kočnicama i suspenzijama. Sve je to na papiru divno i krasno i problema kao više nema. Ali to ipak nije tako! Ako zanemarimo te iste strojeve, lako nam se može ponoviti nekadašnje vraćanje s djelomično odrađene vožnje. Da bi sva ta tehnološki napredna mašinerija radila bez problema potrebno je uložiti dodatnog vremena na održavanje i podešavanje.
Čišćenje, podmazivanje i maženje je ono što u hladnim danima i noćima vaš bicikl jako treba. Odvojite za to vremena. Voda u kombinaciji s temperaturama ispod nule je veliki neprijatelj bicikla. Bez obzira na to koliko nam doma prigovarali zbog prljavog bicikla, zimsko pranje bicikla s vodom pod visokim pritiskom je nešto što može na prvi trenutak izgledati praktično, a često na kraju jako puno košta. Problem je u većoj količini vode koja ostane zarobljena u osovinama, ležajevima, okviru, suspenzijama... Svi znamo što se događa s tom vodom na temperaturama ispod nule, zar ne?!
Puno "iskusnih" vozača je tu igru platilo s puknutim obručima, okvirima, osovinama... Za to nije kriva kvaliteta izrade dijelova nego isključivo ljudska "greška" i fizika. Malo vremena, kantica tople vode, par starih četkica za zube, bio razgradivo otapalo i nešto starih krpa je sve što nam treba za čišćenje bicikla zimi. Samim time što smo detaljno iščetkali sve površine i dijelove, prije možemo uočiti i eventualne kvarove i pukotine. Nakon nježnog pranja potrebno je bicikl dobro posušiti i sve pokretne dijelove dobro nauljiti. Ručice mjenjača su jako osjetljive na niže temperature i potrebno ih je često ispuhati i dodatno kroz ručicu nauljiti. Za to je idealan sprej tipa WD40. Njime izbacimo višak vode, otklonimo hrđu i dodatno podmažemo njene pokretne dijelove. Isti princip vrijedi za prednji i stražnji mjenjač. Jako je bitno skinuti sav višak blata s lančanika, zglobova mjenjača jer time smanjujemo šansu za njihovo smrzavanje i blokiranje.
To su sve sitnice koje moramo raditi nakon svake imalo ozbiljnije vožnje pri nižim temperaturama. Prije svake zime je poželjna promjena ulja u kočnicama i suspenzijama. Svako ulje, a posebno DOT koje se često koristi u kočnicama nekih proizvođača na sebe navlači vodu. Ako vam je ručica kočnice jako udaljena od volana i teško se stišće kod nižih temperatura, to je razlog. Ulje u novijim suspenzijama nije toliko osjetljivo na niske temperature, ali je zbog lakog ulaska vode kroz brtve njegovu izmjenu potrebno raditi prije i nakon zime. Sajle mjenjača i bužiri su zbog lakog hrđanja jako osjetljivi na niže temperature i potrebno ih je promijeniti prije zime. Dodatno i često uljenje nakon vožnji osigurava nas od njihovog blokiranja i pucanja. Svaki ležaj, bilo kuglični ili industrijski, zimu mora dočekati s novom vodootpornom masti. Ako uvažimo sve te sitnice (jako bitne), male su šanse za problematične zimske vožnje.
P.S. Još jedno jako bitno pravilo koje baš i nema veze s održavanjem bicikla je: nemojte nikada, ali baš nikada dotezati bilo kakve vijke na temperaturama ispod nule. Napravite to isključivo prije vožnje dok je bicikl na "sobnoj temperaturi".
