Ima 30 godina (odnosno 7,5 ako uzmemo u obzir da je rođen 29.2.), po struci je mag. ing. strojarstva, a u svoje slobodno vrijeme (kojega nikad dovoljno) bavi se biciklizmom.

Tako nekako bi Milo Pilski, samozatajan i skroman kakav jest, predstavio sam sebe. No Milo je puno više od toga. On je pobjednik kupa Hrvatske za ovu godinu, te prvak Hrvatske u maratonu. Dame i gospodo, samo za vas, Milo Pilski!

Biker: Kako se Milo našao na biciklu?

Milo: Kako kako, pa rodio sam se na biciklu ;)! Bajk vozim još od kada sam bio klinac, ali teško mi je točno reći kada sam se počeo baviti biciklizmom. Uglavnom, uvijek smo se vozikali s biciklima, prvo po kvartu, pa kasnije sve dalje i dalje. Velika većina svih tih vožnji je bila po terenu, tako da moja ljubav prema terenu, šumi, prirodi i MTB-u vuče korijene još od malih nogu. Tako je sve počelo kao igra dok igrom slučajnosti nisam upoznao Richarda Podsednika, predsjednika kluba BGK Tuškanac, koji me uveo u ‘svijet’ biciklizma i koji me nagovorio na prvu utrku. Moja prva XC utrka bila je na Otruševcu kraj Samobora, mislim 2002. godine. Tada sam bio mali bucmasti klinac i točno se sjećam da sam više od pola staze gurao neki polu raspadnuti bicikl samo da nekako dođem do cilja. U cilju sam bio crven kao paprika, umirao i rekao nikada više. Ali nisam odustao. 

Biker: Čime se baviš dok ne voziš?

Milo: Uvijek vozim, barem u mislima ;). Kao što sam već spomenuo, po struci sam mag. ing. strojarstva i radim u struci kao testing inženjer u jednoj velikoj japanskoj firmi gdje razvijamo i testiramo neke komponente za auto-industriju. Uz taj posao i radno vrijeme od 8-16, ne ostaje mi nažalost previše vremena za sve stvari u životu kojima bih se volio baviti (a ima ih puno previše). No kada uhvatim vremena, rado odem na planinarenje, trčanje ili nogomet što se sportova tiče. Također znam otići u teretanu polomiti utege, a redovito vježbam i kod kuće. Volim otići na neku finu klopu (a ponekad ju i sam spremiti), u kino, na koncerte, na putovanja, druženja i sve što već volimo mi maloljetnici. Osim toga, kada ne vozim, svaku slobodnu minutu najradije provodim sa mojom djevojkom.

Biker: Žena, djeca...?

Milo: Imam curu Katju koju volim i više nego svoj bicikl, a umjesto djece tu su za sada 2 lajavca Moa i Šnjofka, te moj dvokotačni ljubimac mr. Olympia.

Biker: Jedan tipični dan u tvom životu?

Milo: Poso-kuća-birtija ;). Iako se možda ne vidi, volim jako puno i fino jesti, a doručak mi je najvažniji obrok u danu bez kojega nikako ne funkcioniram tako da svako jutro puno vremena izgubim na doručak, nakon kojeg sjedam na bajk i jurim na posao. Nekada je to trening, a nekada samo ‘laganija’ vožnja do posla. Nakon posla iza 17h, opet slijedi trening. Po ljeti je sve to lakše kada je toplo i kada su dani duži, ali sada po zimi nije baš bajno. No valjda još uvijek to dovoljno volim pa treniram i po mraku i temperaturi u minusu... Nekada su ti treninzi poslije posla duži pa dođem doma i iza 21h, a nekada su kratki, pa o tome ovise i moje aktivnosti nakon. Za vikend je to druga priča, ali uvijek je tu dugotrajni doručak i barem 3-4 sata na bajku.

Biker: Već godinama si u vrhu. Koja je tvoja tajna? 

Milo: Tajna je u Nutelli :-). Smatram da je najvažnije istinski voljeti i uživati u tome što čovjek radi i to je već više od pola puta do vrha! K tome kad se još doda redoviti trening uz puno volje, želje, truda i upornosti i vrh je odmah bliže. Znam mnoge koji kažu da nemaju vremena za treninge, ali mislim da je sve stvar volje i dobre organizacije. A i siguran sam da za ono što čovjek voli, uvijek nađe vremena. 

Biker: Koliko puno treniraš i kako izgledaju tvoji treninzi?

Milo: Teško mi je nešto pametno reći na ovo pitanje. Treninge si planiram sam, ovisno o slobodnom vremenu, svojoj volji i nahođenju, te ovisno o tome za koju se vrstu natjecanja pripremam. Nemam nikakav stručni plan ni program treninga, a mislim da nikada ne bih mogao imati nekog trenera, ovisiti o trenerovom znanju te ići na trening kada mi netko kaže da moram. Treninge pokušavam organizirati tako da budu što je moguće više raznovrsni. Kada treniram, onda su to nekad intervali, sprintevi, nekada kadenca, nekada dužina, nekada tehnika vožnje, a nekad samo lagana vožnja do grada na sladoled. Nema pravila, sve kako si sam isplaniram i kako stignem.

Biker: Koliko km napraviš na biciklu? ili nisi rob brojki? 

Milo: Volim biciklizam i volim utrke, ali od toga ne živim nego se time bavim zato jer to volim. Biciklizam mi predstavlja odličan ispušni ventil od svakodnevnog stresa, a bicikl odlično prijevozno sredstvo i sredstvo za otkrivanje nekih prekrasnih mjesta koja s autom ili pješice nikada ne bih vidio. Mnogi se čude i ne vjeruju, ali ne koristim nikakav power metar ni pulsmetar, već vozim isključivo prema osjećaju. Zašto? Zato jer mi sve te brojke predstavljaju samo opterećenje i smetnju tijekom vožnje, a kroz biciklizam sam odlično upoznao svoje tijelo, njegove mogućnosti i granice, te ih uvijek nastojim sve više i više probijati i pomicati. Jedino što donekle pratim su kilometri, a ovisno o godišnjem dobu skupim oko 1000 km mjesečno i to sve na MTB-u. 

Biker: Neki ustaljeni ritual prije utrke?

Milo: Kao što ne volim stalno voziti po istim rutama i stazama, tako ne volim ni ustaljene rituale. Svaki dan je drugačiji. Nemam ni nekih specifičnih rituala prije utrke, ali obično pokušavam što više odmoriti i ubaciti si neke laganije treninge u dane prije samih utrka, te malo više paziti na prehranu. U zadnje vrijeme dan prije utrke obavezno malo odem s bajkom pregledati stazu jer sam shvatio da mi je to od velike koristi. Najdraži ritual mi je poslije utrke, a uključuje puno hrane. No, nakon toga slijedi najgori dio, kako se oporaviti za posao i rano budjenje u ponedjeljak ujutro. 

Biker: Imaš li vremena i za dokolicu?

Milo: Pronađem ja vremena za sve, osim za spavanje ;).

Biker: Imaš super fotke na društvenim mrežama. Priznaj, tko ti pomaže u tome?

Milo: Hvala! Drago mi je da se vama i mnogima sviđaju moje fotke! To također sve sam radim budući da jako volim fotkati i baviti se fotografijom koliko stignem uz sve ostalo, a to je nažalost premalo koliko bih to volio. Kao što sam već nekoliko puta spomenuo, volim biciklizam i bicikl kao sredstvo prijevoza i rekreacije, te uvijek nastojim poticati i druge ljude na korištenje bicikla, a budući da slika govori 1000 riječi mislim da je kroz fotografiju to najlakši i najbolji način. Isto kao kad ljudi vide fotke sa Balija, pa odmah požele otići tamo ;). 

Biker: Pronalaziš li ti sponzore ili oni pronalaze tebe?

Milo: Neke sponzore sam pronašao sam, a neki sponzori su eto pronašli mene. Društvene mreže su mi, uz naravno moje sportske rezultate, dosta pomogle u tome. Ne znam jesu li bili bitniji rezultati ili fotke, ali što god da je, zahvalan sam svim sponzorima jer puno je lakše voziti uz dobru podršku. 

Biker: Tko te sve sponzorira, tj. šta sve trenutno voziš na sebi?

Milo: Glavni sponzor mi je Lera SPORT iz Rovinja (https://www.lera.hr/) koji su zastupnici za vrhunske talijanske Olympia bajkove, Deuter ruksake i Holmenkol sredstva za održavanje bajkova. Što se opreme za bajk tiče, sponzoriraju me još 9thWAVE, DARIMO CARBON i FIDLOCK, a oblače me: QUEST HR, GIST ITALIA, HIRZL i AMM MARIBOR. Da što manje kasnim brine se SUUNTO, a za moju postojanu frizuru ispod kacige brine LAMBRIS. 

Biker: Koliko trenutno bicikala imaš? Znaš li ga sam popraviti?

Milo: Trenutno imam samo jedan, ali pošteni bajk, a to je moja nova Olympia F1X, 29’’ karbonski XC fully koji još nisam pošteno ni isprobao. Bicikl uglavnom popravljam sam, jer jedino tako znam što i kako je točno na biciklu servisirano. A i s obzirom na to da mi je to jedini bajk i da ga svakodnevno koristim, nisam ga u mogućnosti ostavljati u nekom servisu po nekoliko dana.

Biker: Misliš li da prehrana utječe na rezultate? Koji je tvoj tajni sastojak?

Milo: Ne da mislim, nego sam siguran! Nažalost, ja se osobno toga rijetko pridržavam, budući da hranu volim skoro jednako kao i bicikl, a pogotovo slatkiše. Trudim se jesti zdravo koliko god mogu, čak i bez obzira na biciklizam, a pogotovo kada se ciljano pripremam za neke utrke. No često to sve pokvarim tako da navratim u maminu kuhinju :-). Ne uzimam nikakve suplemente ni dodatke prehrani već sve što potrošim pokušavam nadoknaditi izbalansiranom prehranom i pravilnim (i obilnim) unosom hrane. U potrazi sam i dalje za nekim tajnim univerzalnim sastojkom, ali miriši mi da bi to mogle biti palačinke. Prije utrke doručkujem svašta, naročito prije maratona. U svakom slučaju laganija, a zasitna hrana s puno ugljikohidrata kao što su muslići ili tjestenina. A večer prije volim smazati neku pizzu i malo Nutelle (pola staklenke), ali to vam nisam rekao.

Biker: Imaš li neki poseban recept za palačinke?

Milo: 2 jaja, banana, cimet i malo meda, za onu zdraviju varijantu. Ma obožavam sve slatkiše, ali palačinke su top! Jedino ih još nisam počeo nositi sa sobom na bajk. Da ne vozim bajk, mislim da bih imao 100+ kila. Pa eto još jedan razlog da počnete voziti bajk ukoliko volite puno jesti, a želite ostati fit ;-).

Photo: Biker