Kada smo na aerodromu desetmilijunske Lime, prijestolnice Perua, dotakli južnoameričko tlo, znali smo da luda trka počinje. Pred nama je bilo mjesec dana minimalnog spavanja i tisuće kilometara svim mogućim prijevoznim sredstvima.

Peru

Machu Pichu

Nedovršene kuće od cigle, zamotane u prašinu, nižući se u beskraj, nisu se slagale s našom slikom Latinske Amerike. Dojam nije popravio ni elitni Miraflores. Srećom, Lima nam je ionako samo prolazna točka prema peruanskim Andama, Machu Pichuu i Cuscu.Doći u Peru, a ne posjetiti Machu Picchu, težak je grijeh. Saznali smo da lokalci izgovaraju Maću Pikću (mi uporno izgovaramo po engleski -  Piću). Pitam se bi li Peruanci uspjeli točno izgovoriti ''Pilić pikće dok ne dopikće do kuće na Maću Pikćuu''. Red za ulaz bio je dug, ali ipak smo brzo došli na vrata grada.  Kad se pojavio pred nama, bio je to jedan od onih trenutaka kad ne možeš vjerovati da si stvarno tu. Još je ljepši nego na fotografijama. Dok ja fotografiram skoro svaki kamen, Anamaria koluta očima i gleda grad s nestvarnom kulisom planina u oblacima i izmaglici. Zbog krivog skretanja skoro smo ostali bez pogleda s najljepšeg vidikovca. Kad nas je stražar uhvatio za vrijeme pokušaja švercanja prečicom, nakon nespretnog korištenja tri riječi španjolskog kojeg znamo, dvije engleske koje zna on i spominjanja Modrića, ipak nas pušta na vrh iznad grada. Ono što me zaintrigiralo je sličnost gradnje u kamenu našoj u Dalmaciji, a u sjećanju će nam ostati i pritisak u mjehurima, jer nema WC-a. Ako ne obaviš što treba na ulazu (kao mi), trpiš.

Cusco

U Cusco smo doputovali kombijem po cesti prepunoj odrona gdje se činilo da bi svaki čas još koja gromada mogla doletjeti, pa smo s olakšanjem stigli u centar nekad moćnog carstva Inka. U Cuscu sam napunio memoriju mobitela fotografijama nevjerojatnih megalitnih struktura kompleksa Sacsayhuaman, a čak je i Anamaria bila zadivljena, pa je izostalo kolutanje očima – dok nisam počeo tražiti kamen s najviše kuteva. Gledajući dimenzije i preciznost slaganja kamenih blokova čovjek se stvarno zapita da li su tu svoje duge, tanke prste umiješali mali zeleni.

Tržnice su poseban gušt, a ona u Cuscu nas je oduševila. Toliko šarenila, mirisa, zvukova je teško dočarati. A dok Anamaria traži savršen suvenir – ja kolutam očima.

Dugina planina

Velika želja nam je bila posjetiti Winikunku ili kako je zovu, Dugina planina, udaljenu 4 sata vožnje od Cusca. Penjući se iskušavao sam svoju formu pokušavajući pratiti starčića brzog i lakog koraka koji je uzbrdo vodio konja na kojem je jahala Anamaria - jedva, puf-pant! Uvjerili smo se da visina od 5200 metara nije šala, a planina je zaista duginih boja.

Titicaca

Nakon 7 sati vožnje u najkomformnijem autobusu ikad, stigli smo na obale Titicace gdje smo trebali prespavati na plutajućem otoku. Da, dobro ste pročitali. Narod Uros na jezeru već stotinama godina gradi plutajuće otoke od trske na kojima se odvija cijeli život njihove zajednice od oko 2000 ljudi. Imaju školu, vrtić, crkvu, ambulantu... "Ako se posvađaš sa susjedima, samo digneš sidra i premjestiš otok na drugo mjesto",  sa smješkom priča naš domaćin Vidal dok objašnjava kako se živi na otocima, a Anamaria je oduševljena što svatko može sagraditi svoj otok, pa tako i mi. "Možete", reče Vidal ozbiljno: "ako ste Uros". I tako su Anamarijini snovi da imamo svoj otok pali u vode Titicace.

Bolivija

La Paz

Naše sljedeće odredište je La Paz, glavni grad Bolivije, čije ime znači ''mir''. Grad je sve samo ne miran. Na visini od 3600 m, kaotičan, strmih uličica, zagušen prometom i ljudima. Zato je izvrstan način za obići grad žičarama, koje su u funkciji javnog prijevoza. Vožnja košta oko 2,5 kune. Ako želite nekoga očarati ili otjerati zloduhe, onda trebate posjetiti Mercado de la Bruja ili Vještičju tržnicu. U dućanima ne rade vještice, nego cholite – vrijedne bolivarske žene s izvrsnim nosom za biznis, u svojim šarenim širokim suknjama i karakterističnim polucilindrom na glavi. Jedna od bizarnijih stvari u prodaji su sušeni fetusi ljama za koje se vjeruju da štite od zla i polažu se u temelje kuća.  Pitao sam se koliko je nerođenih ljama platilo glavom promatrajući grad koji se proteže u beskraj.

Za vrijeme jedne od vožnji žičarom primijetili smo fantastične grafite i shvatili da se nalaze na groblju. Anamaria, obožavateljica grafita, odlučila ih je vidjeti izbliza i nekoliko trenutaka kasnije, šetamo grobljem dok ona fotografira grafite i grobove, a ja se osjećam malo nelagodno i pravim se da nisam s njom.

Pustinja Uyun

Potpuni kontrast La Pazu je slana pustinja Uyun s nestvarnim, zrcalnim krajolikom.  Anamaria je poželjela hodati bosa po toj ljepoti, da bi nakon pedesetak metara shvatila da joj sol nanosi bol stopalima i da ne može ni koraka dalje. Što sam mogao nego kazniti se i otrčati po njene japanke i nadati se da ću joj ih donijeti prije nego sjedne u 5 cm vode. Preko Uyunia terencima se vozimo još dva dana kroz pustinje i planine, uglavnom iznad 4000 metara, sve do Atacame. Samo o ta dva dana, gejzirima, aktivnim vulkanima, kupanju u termalnim izvorima na 4500 metara, lagunama s flamingosima moglo bi se napisati nekoliko stranica.

Čile

Santiago

Veselili smo se dolasku u glavni grad Čilea -  Santiago i susretu s Franciscom i Ianom s kojima smo se sprijateljili na Dalmatia Stage Runu. Ian, Novozelanđanin, nekoć je bio korporativni zaposlenik, živio stresno, s viškom kilograma. To ga je koštalo zdravlja i nakon što je završio u bolnici odlučio je nešto napraviti - počeo je trčati. Ljubav prema trčanju dovela ga je do njegove životne ljubavi, čileanke Francisce. Putuju svijetom, trče planinama, a žive od toga što tisuće ljudi u njima vidi inspiraciju i prate ih na Instagramu.

Patagonija – Torres Del Paine

Sljedeće odredište nam je Torres del Paine u Patagoniji - istinska netaknuta divljina, labirint jezera, rijeka i čudesno lijepih planina. Najprepoznatljiviji dio su tornjevi visoki oko 2000 metara. Nakon 10ak km pješačenja stigli smo do jezera u podnožju tornjeva. Nijedna fotografija ne može vjerno dočarati magiju i emociju koju izaziva taj prizor. Savjet svima koji planiraju posjetiti Torres del Paine: ponesite svoju hranu jer pizza i piće u planinarskom domu koštaju oko 270 kn.

Argentina

Ushuaia

Iako smo već daleko na jugu put nas vodi još južnije, u Argentinu, u Ushuaiu koja je najjužniji grad na svijetu i službeni ''kraj svijeta'' pa iz prve ruke možemo potvrditi da svijet nije ravna ploča. Živahni lučki gradić u kojem se mogu čuti svi jezici svijeta, Ushuaia je polazna točka za Antartiku. Mi se nismo otisnuli za Antartiku nego na kanal Beagle ispred Ushuaie, gdje nam se na uobičajenih ljetnih desetak stupnjeva prikazala slika bogatog životinjskog svijeta hladnih južnih mora. Kormorani, morski lavovi, pingvini i kao poseban bonus, kit.

Buenos Aires

Zadnja stanica je Buenos Aires - grad koji nikad ne spava i čije srce tuče u ritmu tanga koji je svugdje na ulicama. Za 30ak kuna možete postati vrhunski plesač tanga – barem prividno, kao ja. Plesačica vas namjesti u određeni položaj, samo za fotografiju.
Možda bi pomislili da biti vegan u prijestolnici najboljih odrezaka nije zabavno, ali uvjerili smo se da je i veganska ponuda u Buenos Airesu izvrsna.

Iako smo proveli 4 intenzivna tjedna u Južnoj Americi, osjećamo da smo samo zagrebali površinu jedne duboke priče i da se opet moramo vratiti. Sigurno se pitate koliko je to sve koštalo. Samo ću reći, ne previše. Nije nam žao ni jedne potrošene kune, jer ovakve uspomene nemaju cijenu.

Tekst i fotke: Marko Herman