Iako potrebno za upravljanje biciklom, vrlo rijetko se noviji vozači dotaknu problematike kočenja. Na prvu se svima čini da tu nema previše što za znati, kad treba zakočiti pritisneš ručicu što jače možeš, ukopaš se ili kliziš stražnjim kotačem i zaustaviš se. Put kočenja, zašto, kako i koliko, to je ipak malo složeniji postupak koji je potrebno izvježbati, a značajno doprinosi vašoj spretnosti i brzini na stazi.
Tehnika kočenja će na kraju utjecati na vaš stil i brzinu te osjećaj sigurnosti gotovo jednako kao i položaj u kojem se nalazite i kako upravljate biciklom.

Oni koji su imali tu nesreću da svoje prvo kočenje odrade jakim kočenjem prednjom kočnicom uglavnom su završili preko upravljača i poljubili stazu. Od tog trenutka većina u potpunosti odustaje od prednje kočnice i odlučuje koristiti samo stražnju kočnicu, što je potpuno krivo. Zaustavni put kočenja je barem deset puta veći nego kod pravilnog korištenja kočnica na biciklu.
Opet se vraćamo na prednju kočnicu, pravilo koje bi trebalo izvježbati u praksi kaže da gotovo 70% kočione sile mora biti na prednjem kotaču, dok ćete istovremeno stražnjom kočnicom kočiti 30%. Naprijed 70%, straga 30%. Na nizbrdicama je ovo dakako učinkovito i razlika je osjetna u odnosu na kočenje samo stražnjom ili pak samo prednjom.

Da bi shvatili o čemu govorimo, nađite jednu nizbrdicu na travi ili makadamu, odredite točku gdje ćete se pustiti biciklom niz nizbrdicu bez pedaliranja i odredite početnu točku kočenja. U trenutku kad dođete do točke kočenja probajte zaustaviti bicikl samo stražnjom kočnicom, nakon toga to isto probajte samo s prednjom i zatim s obje kočnice.

Najbolje i najbrže ćete bicikl zaustaviti koristeći obje kočnice, a još bolje ako ćete prednjom kočiti više nego stražnjom. Kada ulazite u zavoj i morate malo prikočiti jer ste prebrzi, zakočite li stražnjom kočnicom, bicikl će kliznuti, zakočite li lagano prednjom, zadržat će pravac i lagano usporiti. Na nizbrdicama, a i ravnim segmentima, kada kočite prednjom kočnicom, sva težina se usmjerava prema prednjem kotaču i značajno mu se povećava trakcija te smanjuje mogućnost proklizavanja. Kada kočite stražnjom kočnicom također tijelo ide prema naprijed i stražnji kotač gubi trakciju.

Kombinacijom prednje i stražnje kočnice postižete utegnutost bicikla koji ostaje na podlozi i ima smjer koji ste mu zadali. Ono što se ne radi u praksi, ne koči se u zavoju već prije njega, kroz zavoj prolazite u pravilu bez kočenja osim ako je na strmini pa morate kočenjem zadržati brzinu. Tada ćete morati također koristiti obje kočnice s naglaskom na prednjoj. Iako se ovako čini kao dosta jednostavna teorija, potrebno je vježbanje kako bi istrenirali kažiprst da možete fino modulirati kočenje. Prednji kotač morate osjetiti, morate osjetit njegovu trakciju i s iskustvom ćete naučiti koja je otprilike točka pucanja kad će prednji kotač izgubiti trakciju jer ste prejako zakočili. Kočenje s obje kočnice olakšava proces kočenja jer znatno umanjuje mogućnost proklizavanja prednjeg kotača.

Bez prednje kočnice ne možete usporavati i imati usmjereni bicikl. Iako se ponekad može koristiti stražnja kočnica ne bili se bicikl dovelo do stanja proklizavanja stražnjeg kraja kako bi se ušlo u neki jaki zavoj, to neće doprinijeti na brzini prolaska zavoja kao što će pravilno kočenje prije samog zavoja. Koči se uvijek jednim prstom, u pravilu najčešće se koči kažiprstom iako ima ljudi koji koriste i samo srednji prst. Nama se ipak čini nekako praktičnije i lakše za modulirati ako koristimo kažiprst.
Kočenje s dva prsta je prošlo vrijeme kada su kočioni sistemi bili slabiji i potrebna je bila velika sila da se zaustavi bicikl s v-brake kočnicama čije su se pakne naslanjale na bočnice obruča.

Vježbati trebate u kontroliranim uvjetima gdje možete vježbati moduliranje kočenja s prednjom kočnicom do trenutka proklizavanja prednjeg kotača. Kad krenete s vježbom, bit će vam daleko jasnije zašto je prednja kočnica toliko važna.