P: Kako to da još uvijek niste naučili voziti bicikl? Kao dijete niste imali prilike ili niste željeli naučiti?

O: Dakle, ovako je to bilo: kad god bi se potegnula tema mog učenja vožnje, mama je uvijek odgovornost za to prebacivala na tatu, a tata na mamu. Ja nisam imala previše entuzijazma za bilo koji sport pa nisam inzistirala, tako da se, na moju žalost, to nikada nije dogodilo. Vrijeme za to je prošlo i evo me sad, u takozvanim ˝poznim˝ godinama, sa žarkom željom da konačno naučim tu disciplinu. Ali sad je, naravno, teže nego u mladosti. Upravo zato računam i apeliram na svoje mlade prijatelje iz ˝Bikera˝ da me konačno educiraju i od mene naprave kompletnog čovjeka.

P: Kakva je situacija u vašoj obitelji, voze li vaš muž i sin bicikle? Biste li voljeli naučiti voziti da možete zajedno organizirati izlete na biciku i slično?

O: Da, oni voze bicikle i bila bih presretna da jednom možemo zajedno otići na izlet biciklima, dok nam kose vijore na vjetru. To mi je san.

P: Imate li kod kuće u LA-u mogućnosti i uvjeta za rekreaciju na biciklu u prirodi?

O: Živimo u prirodi, a pokraj naše kuće je jezero – rezervoar pitke vode oko kojeg se proteže 6-kilometarska staza upravo za bicikliste. Tamo se svi biciklisti neprestano voze, a ja ih samo gledam. Nije pravedno, zar ne???

P: Jesu li vam ikada ponudili ulogu koja zahtijeva vožnju na biciklu?

O: Nevjerojatno, ali istinito: vozila sam bicikl u jednoj zagrebačkoj seriji ili TV drami, no ne sjećam se kojoj. Ja bih sjela na bicikl u kadru i vozila ga dok ne bih pala. Pokraj mene je, izvan kadra, trčao tip iz ekipe i prihvaćao me pri padu. Tako smo to lijepo organizirali! Neshvatljivo... Nitko se nije previše uzrujavao. Bila sam izubijana nakon svakog kadra, ali to nam se svima činilo potpuno normalnim.

P: Da vam je popularni član Smogovaca, Fantom na biciklu, ponudio đir na svom biciklu, biste li pristali?

O: Eto, imala sam šansu, mogla sam pokušati, a nisam. Baš šteta. Propuštena prilika!

P: Kako ste počeli s glumom? Je li u ono vrijeme bilo jednako teško upisati Akademiju kao što je to danas? Jeste li oduvijek htjeli postati glumica ili ste tek negdje usput shvatili da to želite?

O: U jezičnoj gimnaziji, profesor mi je bio jedan božanstveni Englez koji je s nama pokušao izvesti predstavu „Live Like Pigs“, engleskog pisca Johna Ardena, u kojoj smo igrali oronule mornare i iskusne žene s dna. Tada smo imali 17 godina i to nam se činilo kao vrhunac uzbuđenja i sreće. Imali smo probe vikendima tijekom godine dana, a onda je izveli samo jednom - taj jedan jedini put promijenio mi je život (što je, usput, dokaz neistinitosti stare izreke: ˝Jednom ko nijednom.˝). Kad se upalio reflektor, osjetila sam takvu magiju i snagu na sceni, takav priljev adrenalina i takvu nevjerojatnu moć, da se u tom trenutku u meni stvorila odluka da probam upisati Akademiju. Meni je, eto, pošlo za rukom od prve. Da nije, možda bi moj život bio potpuno drugačiji.

P: Kažu da je uloga u ˝Velom Mistu˝ zapravo bila vaša odskočna daska. Biste li se složili s time?

O: U smislu popularnosti „na ovim prostorima“, apsolutno bih se složila. Neke druge uloge, u prvom redu kazališne, od mene su stvorile glumicu. No upravo me ta uloga u ˝Velom Mistu˝ uvela u domove ljudi.

P: Kako vam se čini da se glumačka profesija doživljava kod nas? Biste li to mogli usporediti s onime kako glumce doživljavaju u inozemstvu?

O: Ne smatram se mjerodavnom da o tome sudim jer već dugo ne živim ovdje. Međutim, čini mi se da je glumačka profesija u krizi i ovdje i tamo. Posvuda je profit jedini kriterij i jedini konačni cilj, a glumci su tretirani bez milosti i poštovanja. Naravno, postoje izuzeci, ali opće je pravilo: iskoristi glumca za što manje novaca, a zatim ga odbaci. Tretman žena je posebna priča, no ne bih željela time deprimirati čitatelje „Bikera“.

P: Je li se vaša vizija glumačke profesije promijenila nakon odlaska u SAD? Ako je, na koji ste ju način počeli shvaćati?

O: Sada sam vjerojatno mnogo manje idealist nego što sam bila prije. Glumačke poslove više shvaćam upravo kao to – poslove, ˝jobs˝, ne kao nužno ostvarenje svih mojih snova te ispunjenje mene kao čovjeka i glumca.

P: Mislite li da je današnjim glumcima u Hrvatskoj jednako teško, lakše ili teže postići uspjeh nego što je bilo vama i vašim kolegama?

O: Ovdašnji su „mediji“ trenutno zainteresirani isključivo za senzaciju i trač do te mjere da je medijski prostor prepun celebrityja koji nemaju nužno neku profesiju u kojoj se ističu. Tako da smatram kako je ozbiljnom glumcu ovdje zaista teško. Ali njemu je teško, rekla bih još i mnogo teže, u Americi gdje nema nikakve stabilnosti, nema kazališta ni kazališnih angažmana, nema sigurnosti, nema kontinuiteta. Živi se od danas do sutra, od ˝joba˝ do ˝joba˝. To nikako nije zdravo, ni u smislu kvalitete života ni u smislu profesije, jer nema koncentracije za pravi, ozbiljni rad.

P: Iako ste prilično davno otišli s ovih prostora, vaše je ime poznato svima. Naša generacija je, sjećam se, u školske leksikone pisala vaše ime kao ime najdraže glumice. Brojne mlađe generacije koje nisu ni imale prilke gledati vaše filmove, znaju tko ste. Znači li vam to nešto, je li vam drago zbog toga?

O: Jako ste ljubazni i hvala vam zbog toga. Lijepo je to čuti. Nekako sam se ipak zadržala u svijesti ljudi, nadam se u pozitivnom svjetlu, iako je za vrijeme rata uložen ogroman napor da se taj pozitivni predznak promijeni u nešto drugo.

P: Nakon koliko vremena ste se prvi put vratili u Hrvatsku? Što vas je potaklo da se vratite?

O: Ovdje sam imala tatu i neke rijetke prijatelje. Iako sam u početku svog emigrantskog iskustva govorila „nikad više“, to – eto – nije tako ispalo. Hvala Bogu. Previše me toga veže za ovaj prostor, za ovaj grad, za ove ljude. To su niti koje se nikada neće moći potpuno pokidati.

P: Je li život u Americi ispunio vaša očekivanja? Postoji li nešto što vam je nedostajalo tamo, a imali ste ovdje?

O: Našla sam nešto što mi odgovara, ali sam, naravno, mnogo toga i izgubila. To tako ide u životu. Volim mjesto na kojem živimo, odgovara mi što je Amerika toliko velika da se mogu sakriti i izgubiti, no istovremeno mi nedostaje prisnost među ljudima koja postoji ovdje.

P: Je li se jako teško dokazati kao dobar glumac među hollywoodskim glumcima? Kako ste se tamo uspjeli afirmirati? Čini li vam se da je lakše postići uspjeh u maloj sredini?

O: Naravno da je lakše. Amerika je ogromna, to je nepregledno tržište i čak ako čovjek i postigne nešto, to još uvijek ne osigurava kontinuitet. U toj profesiji svi stalno počinju od nule. Osobito u Americi.

P: Biste li rekli, iz vlastite perspektive kao dio Hollywooda, da u SAD-u glumci uspijevaju prvenstveno zbog talenta ili možda više zbog načina kako se prezentiraju u javnosti?

O: Mislim da je „packaging“, u ovom novom svijetu u kojem živimo, presudan. ˝Publicity˝, prezentacija. Naravno. Sve drugo, primjerice talent , zapravo je irelevantno. Zgodno je da postoji, ali nije primarno.

P: I ovdje i vani ste vrlo popularni. Kakav je osjećaj biti zvijezda ovdje, a kakav u hollywoodskom okruženju?

O: U Hollywoodu ja nisam „zvijezda“ kao što je to, na primjer, Jennifer Lopez . Ja sam tamo glumica za koju se zna. Ovdje ne znam što sam. Znam samo da, otkako sam došla, pišem odgovore raznim novinama na postavljena pitanja do dugo u noć. Ako to znači biti zvijezda, moram reći da je krajnje zamorno.

P: Kako je glumiti na engleskom jeziku? Osjećate li svojevrsno olakšanje sad kada možete glumiti na hrvatskom?

O: Naravno, osjećam beskrajnu lakoću. Kao da sam trenirala na 4000m, a sada trčim utakmicu na 500. Lako. Uopće, uživala sam u poslu na snimanju „Najboljih godina“. Jedna izuzetno ljubazna i draga ekipa ljudi i bit će mi žao kad se posao završi.

P: Ovoga ljeta bili ste u žiriju 6. Libertas film festivala u Dubrovniku. Je li vam drago što ste u tome sudjelovali?

O: Bilo mi je divno u Dubrovniku koji obožavam i za koji me veže moja mladost. Jako mi je drago što sam mogla tamo povesti svog sina i upoznati ga s ljepotama toga grada.

P: Uredili ste svoj stan u Zagrebu. Znači li to da ćete sada češće boraviti ovdje?

O: Jako me veseli što je priča s tim stanom konačno završila i što je imala takav - dobar kraj. Veseli me boraviti u tom stanu i gledati lipe kroz prozor. Veseli me kupovati sir, vrhnje i kozji jogurt na Kvaternjaku. Hoću li češće boraviti ovdje? To bi bilo baš lijepo.

P: Koji vam je najdraži dio naše obale na kojemu ste ljetovali?

O: Vis je moj najdraži otok, ali su me i Pakleni otoci očarali posljednjih ljeta. I Lastovo je čarobno. Volim ovo more.

P: Hoćete li se na odmoru rekreirati vozeći bicikl, sada kad ga naučite voziti?

O: Jedva čekam naučiti voziti bicikl! Zamišljam se kako na biciklu osvajam Europu i vozim od Amsterdama do Venecije.

P: Koji je vaš najdraži film?

O: Onaj koji ću tek snimiti. Bit će to film o biciklistici, nekadašnjoj natjecateljici, koja se pod stare dane vraća u igru i – naravno – pobjeđuje. Usprkos svemu i svima.

Ugodna poslijepodnevna čašica razgovora pretvorila se u kriglu, sunce je krenulo u zalazak, a mi smo školu vožnje polagano priveli kraju. U međuvremenu smo obavili i jedan od najšarmantnjijih fotosessiona kojima smo ikad prisustvovali, te smo se lagano zaputili kući. Jesmo li uspjeli u svom zadatku, nećemo vam odati....ponekad, u šetnji gradom, obratite pažnju na bicikliste. I ako oslušnete, čut ćete bijesan zvuk automobila. A ako ste dobri, možda načas ugledate i – Miru na biciklu. :)