Od predavača bili su tu Marc van Woudenberg, internacionalni ambasador biciklizma koji je u biciklističkom svijetu najpoznatiji po stranici Amsterdamize.com kroz koju ne promovira samo nizozemsku biciklističku kulturu, već ju koristi i za konzultacije internacionalnih biciklističkih organizacija i gradova. Zatim Florian Lorenz, čovjek koji kroz udrugu „Smarter than car“ pokušava zaustaviti sve veću automobilizaciju nekoć biciklističkog Pekinga. To radi tako da promovira bicikl kao nešto poželjno ljudima kojima je automobil postao san i statusni simbol, te Michael Cramer, europarlamentarac koji već 30 godina vozi isključivo bicikl. On je čovjek koji je pokrenuo projekt „Iron Curtain Trail“, odnosno ruta željezne zavjese, koja je nastavak 160 kilometarske rute dužinom Berlinskog zida i pokriva više od 6.800 kilometara biciklističkog puta prolazeći kroz 20 zemalja. I na kraju, bio je tu i Ralph van der Zijden, Nizozemac koji se prošle godine doselio u Beograd i tamo pokrenuo projekt ‘iBikeBelgrade’, sa svojim predavanjem zanimljivog naslova „I like sex- Why anybody who likes sex should ride a bike“. Kakav sad seks i bicikli?!?!? Jedino ak’ nije mislio da su bicikli čisti seks???
Od panela održali su se: „Gradovi budućnosti – Od sanjarenja do akcije“ kojim se htjelo ukazati na probleme velikih gubitaka kod potrošnje energije, nedostatka efikasne prometne politike, neodgovornog i rastrošnog upravljanja gradskom (javnom) imovinom te isključivanja građana iz odlučivanja i ponuditi neka rješenja tih problema, zatim „Zagreb 2017.“ koji je okupio relevantne domaće stručnjake iz područja prometa, urbanizma, geografije i turizma koji su ponudili viziju kako bi Zagreb mogao izgledati za 5 godina, 150 godina od dolaska prvog bicikla u Zagreb. Uz ta dva stručna panela održao se i jedan vrlo dinamičan i zanimljive koncepcije, „Pedalafest::brainpool“. Bilo je ponuđeno nekoliko tema: Bicycle cultures, Economic solidarity and bike sharing, Livable cities, Bicycle ventures, Do it yourself // Bike kitchen, Critical mass, koje su raspravljane među sudionicima koji su imali priliku iznesti svoje iskustvo i komentirati sve navedene teme, a na kraju su i prezentirali moguća rješenja i ideje koje bi pomogle Zagrebu u ostvarenju biciklističkije budućnosti.
Uz filmove biciklističke tematike u samom HDLU-u mogao se još pogledati i projekt „Skoro sve 5“ Bernarda Čovića nastao na putovanju od Rovinja do Dubrovnika, gdje je svakih 5 km napravljena fotografija iz vožnje, moglo se pogledati razne putopisne prezentacije ili poslušati o iskustvu „Vienna bike kitchen“, inačici zagrebačke Biciklopopravljaone, no s posebnim naglaskom na radionice koje vode žene i za žene gdje su nam Giul i Kike pokušale približiti zašto su rijetke žene koje same popravljaju svoje bicikle, te nam dati uvid u temu “žene i tehnika”, u kontekstu bicikla i mehanike.
Dok je unutar HDLU-a vladala malo ozbiljnija atmosfera, s vanjske strane je ipak bio naglasak na zabavnom dijelu biciklističkog života. Održavale su se tu radionice popravljanja bicikla, lomografska radionica, cirkuske predstave za djecu, radionica ‘Pimp my bike’ na kojoj ste mogli ukrasiti bicikl samoljepljivim naljepnicama, izložbe fotografija „17 km/h“ - 17 fotografija autora koji tematiziraju urbanu vožnju biciklom koja je bila postavljena oko prstena HDLU-a te fotografije s dosadašnjih kritičnih masa u organizaciji Sindikata biciklista, odlična interaktivna instalacija ‘BALTAZAR bicikloscilator’, radionica Spoke pov na kojoj se moglo naučiti kako od kotača napraviti LED ekran i nesumnjivo najslađa radionica, „Bicycle icecream maker“. Da, i to je bilo moguće, napraviti sladoled biciklom bez upotrebe struje i moram priznati da je ovakav sladoled bio posebno ukusan.
Svaku večer bilo je tu i muzike i plesa, spontane noćne kritične mase pa i biciklističkih igara oko fontane ispred HDLU-a. Trodnevno biciklističko druženje je završilo kritičnom masom i, naravno, tulumom do ranih jutarnjih sati (jeste li uopće sumnjali!?).
Ono što je posebno moglo zagrijati srce svakog posjetitelja (znam da bar moje jest) u ta tri dana, bila je ležernost, toplina i srdačnost ljudi koji su došli samo na koncert navečer ili na jedno od predavanja/panela/radionica ili samo pogledati što se to uopće događa na tom biciklističkom otoku. I to je ono što nam bicikl daje i u ostalim aspektima svakodnevnice, toplinu i pristupačnost, humaniji odnos prema okolini.
I stvarno, zašto su rijetke žene koje same popravljaju svoj bicikl???