Tekst i fotke: Edo Vričić
“Todo es posible…” (španj. za: sve je moguće) rekao mi je simpatični Afrikanac velikog osmijeha na ulicama Cuzcoa, središnjeg grada drevnog carstva Inka (Peru). Očigledni putnik i prava skitnica (u najboljem smislu riječi), prodavao je raznorazni, vlastitom rukom izrađeni nakit i na prvi pogled većina turista bi pomislila da je to samo jedan od originalnih uleta prekaljenog trgovca s ulice… No eto, nije mi pokušao prodati ništa, niti me prizvati svome štandu…oko mene bilo je i brojnih drugih turista, čak i više zainteresiranih da kupe njegov nakit, od ovog Balkanca ne tako dubokog džepa…A ipak, obratio se meni od svih ljudi na ulici…
Istovremeno, čekalo me više od 70km Salkantaya, epskog treka oko najsvetije planine Inka i najvišeg vrha Cordillere Vilcabamba (Salkantay, 6271m), na kojem se prelazi visoki planinski prijevoj Abra Salkantay (4600m) i na koji sam planirao krenuti solo (tj. bez vodiča). A nakon toga i odlazak na jug Perua i pokušaj uspona na moj prvi 6-tisućnjak (Nevado Chachani, 6057m). Možda je to bilo samo radi činjenice da su svi moji prijatelji, obitelj, tadašnja djevojka i kolege iz kluba (PDS Velebit) bili više od 11.000km daleko, ali onako “samom u stranom svijetu”, učinile su mi se tada to kao riječi podrške onog nekog “univerzalnog prijatelja putnika”.
No, vratimo se na početak. Krajem 2016-e saznao sam da se još jedan vrlo važan poslovni event adventure turizma odvija na južnoameričkom kontinentu. Kao i uvijek pred ovakva putovanja, uslijedili su mjeseci istraživanja, gledanja karata, iščitavanja raznih ruta uspona na vrhove diljem Andi i pokušaja pronalaska optimalnog cilja, jer, iako sam bio odlučan da pokušam, moje relativno kratko visoko-gorsko iskustvo i strah od velikih strmina, suzili su moj izbor potencijalnih ciljeva na dosta uzak popis… Kao pripremu, u veljači 2017, zajedno s kolegama iz speleo odsjeka napravio sam zimski uspon na Jebel Toubkal (4167m), moj prvi 4-tisućnjak i najviši vrh sjeverne Afrike. Nakon toga, uslijedilo je raznog planinarenja po Dinaridima Hrvatske i Crne Gore, a onda i uspon na četiri 4-tisućnjaka u Alpama. Sve navedeno bili su nekako odvojeni ciljevi, a ne dijelovi smislenog višemjesečnog treninga, ali osjećao sam da rastem kao visokogorac… Ispitivao sam iskusnije prijatelje iz kluba i učio i na taj način, a po povratku sa Monte Rose osjetio da je uspon na 6-tisućnjak moguć čak i za ovog “zagrebačkog smotanca”, koji od 2013. nosi i nadimak (i to s ponosom!) El Capitano Lumaca (tal. za Kapetan Puž). U avanturu sam krenuo sredinom rujna 2017.
Po prvi puta u životu na ovako veliko putovanje krenuo sam bez ijedne rezervacije smještaja, prijevoza, vodiča, bilo čega…Oboružan “samo” znanjem, odlučio sam slijediti onu staru “go with the flow” filozofiju i prepustiti se onome što vidim, čujem i saznam oko sebe… Danas, u retrospektivi putovanja, osjećam i ponos i zadovoljstvo što ovoga puta nisam bio samo jedan od onih koji deklarativno potvrđuju spomenutu filozofiju, a i dalje žive uplašene živote…ovog puta zaista sam se prepustio “toku”…
CUZCO & RAINBOW MOUNTAIN (Montana de 7 Colores)
Nakon tranzita preko Lime gdje sam i upoznao Patricka, njemačkog Poljaka s kojim sam na kraju trekao Salkantayem, doletio sam u Cuzco. Odmah na aerodromu osjetio sam neobičnost Perua - velika zdjela puna listova kokinog lišća čekala je putnike, s napomenom “uzeti samo 3”… Poput pravog Hrvata i Balkanca, maznuo sam odmah 5 komada i počeo žvakati lišće… Inače, diljem Perua u gradovima smještenim na višim nadmorskim visinama (npr. Cuzco, 3400m), kokino lišće, u sušenom obliku, kao i u čajevima, poslužuje se na recepcijama hotela, hostela i eto, čak i aerodroma, i to besplatno. Naime, ono predstavlja tradicionalni i prirodni način pripreme tijela na veće visine pa se samim time lokalci pokušavaju pobrinuti i za ugodniji ostanak gostiju u njihovim krajevima. Kokino lišće i čajeve su žvakali i pili i drevni Inke, dok su se hrabro uspinjali na visoke vrhove Andi i tamo održavali svoje vjerske rituale. Nisam osjetio neki poseban učinak, ali bilo je zabavno…
Plan je bio provesti 2-3 dana u području Cuzcoa te se dobro aklimatizirati, prije polaska na Salkantay trek. Prvog dana uživao sam u istraživanju živahnih ulica i trgova tog drevnog grada, čiji spoj očuvane tradicionalne arhitekture i urbanog rasporeda Inka te raskošne barokne arhitekture španjolskih konkvistadora (Cuzco, prijestolnica Inka, osvojen je u 16.st.) predstavlja glavni razlog zašto je Cuzco uvršten na UNESCO listu kulturne baštine svijeta. Grad je inače prepun živahnih galerija, suvernirnica, tržnica i dr. mjesta gdje možeš učiti o kulturi i životu lokalnih stanovnika, a moj “kulturoški uplov” započeo sam i posjetom Muzeju Inka (Museo Inka). Zanimljiv muzej gdje sam naučio štošta i napravio svoje prve korake u razumijevanju ne samo Inka već i dr. civilizacija koje su prethodile tim velikim srednjovjekovnim osvajačima južnoameričkog kontinenta. Nikada neću zaboraviti prezentaciju tradicionalnih instrumenata koji oponašaju zvukove životinja iz divljine…od orlova i dr. ptica, preko žaba do samog kralja džungle, mističnog jaguara! Zvukovi nastaju prelijevanjem točno određene količine vode koja se nalazi u instrumentu, iz jednog odjeljka u drugi, dok zvuk izlazi kroz pomno izdubljene otvore na tijelu instrumenta. Bili su toliko realni da mi se činilo da već sada uplovljavam u mistični svijet Andi. A što me je tek čekalo?!
Drugi dan uživao sam u raftanju rijekom Urubamba (ništa posebno u ovo doba godine, ali ipak zabavno), a onda i krenuo na jednodnevni izlet na Montana de 7 Colores (Rainbow Mountain iliti “Planina 7 boja”), predivnu planinu raznolikog geološkog sastava i nestvarnih boja, koje krasi mnoge plakate lokalnih turističkih agencija. Kako sam se tog dana uvjerio, kad se Sunce malo prolije po toj planini - plakati ne lažu! Zaista svemirska rapsodija boja! I prekrasni pejzaži kojima dominira pogled na Ausangate, 6384m visok peti vrh Perua i prava andska mrcina, koja osim tehničke zahtjevnosti (AD) uspon otežava i velikim količinama snijega na pristupu, čestim olujama i “white-out”-ovima, itd. Zasad, uživao sam u pogledima…
Ujedno, Montana de 7 Colores (točnije, maleni vrh pored) bila je i moj prvi 5-tisućnjak. Nakon relativno lakog uspona koji je prošao bez problema, po povratku s planine po prvi puta sam osjetio pravi utjecaj visine. Nakon spusta na 4300m počela me rasturati glava. Bio je to i trenutak kad sam shvatio da lišće koke neće biti dovoljno i da trebam kupiti “Soroychi”, tablete za visinu koje su nosile ironični naziv “visinska bolest”, na jeziku Quechua Indijanaca…Iste su mi kasnije pomogle da se uspnem na svoj prvi 6-tisućnjak…tako da eto, “svako zlo za neko dobro”…
U međuvremenu došao je i Patrick iz Lime… S obzirom da smo već prvu noć, na balkonu hostela u Limi, shvatili da obojica volimo dobar gutljaj, malo dima, dobrog društva i lijepih žena, shvatio sam da se Pachamama pobrinula da imam dobro društvo na treku koji nas je čekao. Pokazao sam mu lokalni outdoor gear shop “Himalaya” i savjetovao ga kakvu opremu da iznajmi (došao je kao putnik ceste, ne planina). Istog dana kupili smo i razne potrepštine za put - hranu, repelente (obavezno!), kartuše za plin, itd. Vrlo dobrom odlukom pokazao se i odlazak na lokalnu San Pedro tržnicu, gdje smo prvo uživali u svježe cijeđenim sokovima od raznoraznog egzotičnog voća i time osnažili tijela i duh, a onda i nakupovali raznih suvenira, proizvoda s kokinim lišćem te 1 kg sušenog mesa za samo 20kn! Danima kasnije, kada bi na našim kampovima u srcu Cordillere Vilcabamba bacio nekoliko prugica na svoju kampersku tavicu (da, Kapetan Puž je i kuhar!), miris prženog mesa razlio bi se po kampu, a stranci bi gledali hrvatskog gurmana kako slaže rapsodiju u malom… Naravno, nikada nisam propustio ponuditi dio obroka, onako iz zdjele, po špiljarski…a mnogi su i prihvatili ponudu te uživali u okusima što ti Priroda i hrana koju imaš nude… Meso nam je trajalo tokom cijelog treka i pokazalo se kao važan izvor proteina, a koštalo je gotovo pa ništa…
SALKANTAY TREK & MACCHU PICCHU
U minibusu prema selu Mollepata i kampu Soraypampa, na početku treka, upoznali smo nekoliko vrlo zanimljivih ljudi, s kojima smo na kraju, u pravoj složnoj “šestorki”, Patrick i ja odhodali Salkantay Trek.
Na prvi kamp (Soraypampa, 3900m) došli smo direktno busom (preskočili smo makadamski početak treka iz sela Mollepata) i time dobili priliku napraviti i aklimatizacijski trek do Huamantay lagune (4200m) - predivnog tirkiznog ledenjačkog jezera koje se nalazi ispod istoimenog diva Andi, vrha Huamantay (5971m), okupanog vječnim ledovima i snijegovima. Već ti prizori pokazali su nam zašto smo prošli pola svijeta da se pojavimo upravo ovdje i sada! Zakuhala se kavica, a fotić je škljocao sve u 16! Nisam nikada polazio nikakve tečaje fotografije, ali kad ti Priroda ponudi takvu ljepotu, teško je ne napraviti barem pokoju istinski lijepu! Nadam se da ćete se složiti…
Kasno popodne vratili smo se u kamp, gdje je naša internacionalna šestorka uživala u dobrom raspoloženju i pričama, a sve to uz pogled na popodnevno Sunce kako se prolijeva po Salkantayu. Tad sam shvatio zašto je to bila najsvetija planina Inka…i zaspao u duboki lijepi san.
Sutradan smo krenuli prema najvišoj točki treka, prijevoju Abra Salkantay (4600m). Trek je nudio neprestani pogled na Salkantay, koji je istovremeno oduzimao dah (kao da nam ga već nije falilo na toj visini!) i motivirao nas da gazimo dalje. Na prijevoju smo si priuštili podužu pauzu i uživali u pogledima na visoke vrhove Andi posvuda oko nas, a zatim krenuli silaziti prema kampu Chaullay, našoj bazi za drugu noć, smještenoj u kišnim šumama Cordillere Vilcabamba, više od 1500m niže od prijevoja.
Nekoliko sati kasnije oprostili smo se od pogleda na snježne vrhove i uplovili u jedan drugi svijet…onaj koji je većina nas i zamišljala, kada smo maštali o Inkama… Visoke planine čiji su strmi obronci pokriveni gustim kišnim šumama, a podno njih duboki kanjoni, izdubljeni djelovanjem žustrih potoka i rijeka koje hrane vode s okolnih ledenjaka… Negdje u posljednjim trenucima kada ih je bilo moguće vidjeti sa staze, okrenuo sam se i pozdravio snježne vrhove te krenuo put zelenog carstva koje se prostiralo ispod nas i zapjevao pjesmu na koju sam “otkidao” kao mladi rocker: “Welcome to the jungle, we got fun & games…”.
Vrlo brzo shvatio sam i kako je odluka da ipak kupim repelent (kemikalija koju inače odbijam svim srcem) bila ispravna… Čim smo se spustili nešto niže od 3000m visine, komarci su preuzeli igru… a kupanje u repelentu je počelo!
Sljedećeg dana trekali smo kanjonom rijeke Santa Theresa, a zatim se digli i prema zadnjem prijevoju. Tu noć spavali smo u omalenom kampu smještenom stotinama metara iznad kanjona, a jutro proveli uz lijepe poglede i nezaboravan okus kave ubrane samo nekoliko metara od kampa…naime, taj dio Andi poznat je po uzgoju vrlo ukusnih kava snažnog okusa, koji je poticao na nastavak treka u pozitivnom raspoloženju!
Spustili smo se do mjesta Hidroelectrica, gdje prestaje cesta prema Aguas Calientesu. Nadalje, do podnožja Macchu Picchua može se samo pješke ili turističkim vlakom. Izabrali smo odhodati trek do kraja i tako uživali u zadnjih 2 sata Salkantay avanture, hodajući tračnicama koje prolaze jednu od ljepših dolina koju sam vidio. Uuz nas tekla je rijeka Urubamba, na čijim donjim tokovima sam raftao nekoliko dana prije, a iznad nas uzdizale su se strme stijene carstva Inka. Pogledom je dominirala i Huayna Picchu, planina koju mnogi posjetitelji Macchu Picchua pohode i čiji su prizori puno više poznati slikani sa samog lokaliteta…iz ove perspektive, stotinama metara ispod, činila se još većom i moćnijom!
Uskoro smo stigli u Aguas Calientes, gradić koja služi kao baza za posjete Macchu Picchu. Nakon nekoliko dana divljine Andi bilo je to pomalo i neugodno iznenađenje, jer se radilo o gradu izgrađenom isključivo na temelju turističke valorizacije područja, bez tradicije ili neke drevne arhitekture i građevina. Buka je bila posvuda, restorani posuti po cijelom gradu, a turisti su se muvali u stotinama i tisućama. O samom Macchu Picchuu neću pisati puno, jer teško je reći nešto novo uz sve dokumentarce, fotografije, knjige i priče napisane o toj palači cara Pachacuteca, proglašenoj jednom od novih 7 svjetskih čuda… Samo ću reći da se unatoč svim kilometrima Salkantaya isplatilo zadnji dan dići u 3h30 ujutro te krenuti na donji ulaz parka, smješten nekih 30-ak min od grada. Iako umorni od 70km treka, ovako lagani, samo s malenim ruksakom na leđima, gotovo smo letjeli strmim stepenicama na prilaznom putu. i uspjeli pobijediti turističke autobuse! Stigli smo gore za samo 35 min, dobro oznojeni, ali i sretni što ćemo biti jedni od prvih 10-20 ljudi koji će ući na mistični Macchu Picchu! A ostalo je povijest…
Istog dana Patrick i ja oprostili smo se sa ostatkom šestorke i krenuli natrag prema Cuzcou. Patrick je bio ispunjen činjenicom da je 20 god. nakon što je slušao priče svog djeda napokon i posjetio Macchu Picchu, o kojem je sanjao još otkako je bio dijete…a ja…iako sam naravno bio sretan što sam ga doživio, moje misli letjele su negdje drugdje…tamo gore u visove Cordillere Vilcabamba, na vječne snjegove Salkantaya i Huamantaya. Rekao sam si “Un dia amigos, un dia…” I okrenuo svoje misli prema jugu Perua...
AREQUIPA & NEVADO CHACHANI 6057m - moj prvi 6-tisućnjak
Za jug Perua krenuo sam noćnim autobusom i probudio se uz poglede na Arequipu i okolne planine, koji se se pružali kroz prozor. Krajolik je bio drugačiji, puno suši i bez raslinja…samo puste doline i visoki vrhovi…koji su uzburkali krv…jer, čekao me moj prvi 6-tisućnjak! Arequipa, često zvana i “Ciudad Blanca” (Bijeli grad) vrlo je lijep grad, očuvane povijesne jezgre izgrađene u vulkanskoj stijeni. Mnogobrojne sakralne građevine, lukovi, zidine i trgovi uvršteni su na UNESCO listu svjetske kulturne baštine, kao primjer mješavine kolonijalističke i indijanske arhitekture.
Tek što sam došao u hostel i otvorio prvo pivo na terasi ugledao sam i planinu o kojoj sam maštao svih tih mjeseci prije polaska na putovanje…Nevado Chachani 6057m, zajedno sa vulkanom El Misti (5822m) nadvisuje se nad “bijelim gradom” i dominira vidnim prostorom poput nekog diva iz priča iz davnina. I sada, kada sam mu bio toliko blizu, znao sam da dolazi i trenutak odluke…više nema natrag, više nema izgovora ili povlačenja…TU SAM I IDEM! Odlučio sam i ispio novi gutljaj lokalnog piva…
Već sutradan 2 lokalna vodiča i nas 6 planinara, utrpali smo se u 4WD i krenuli prema podnožju Chachanija. Nakon nekoliko sati truckanja došli smo na početnu točku naše avanture, smještenu na oko 5100m, otkuda nam je trebalo laganih 1h-1h30 do našeg baznog kampa na 5200m visine. Bio sam uzbuđen upijajući nove krajolike i boje koje su se prostirale oko nas. Za razliku od ostalih iz grupe, koji su većinu opreme iznajmili, bio sam sretan što sam cijelu svoju “kućicu” donio sam, na svojim leđima, kao pravi Kapetan Puž! Čekalo me prvo spavanje u životu iznad 5 tisuća. Unatoč dvotjednoj aklimatizaciji, glava je opet počela boljeti, a ja se sjetih “Planine 7 boja”. Sa osmijehom na licu “maznuo” sam jedan Soroychi…nedugo zatim usnuo sam i spavao kao beba…
Digli smo se u 2h ujutro, doručkovali i krenuli prema vrhu. 2 Nijemca iz grupe odustali su radi problema s visinom, a nas 4 krenulo je gore. Bilo je uzbudljivo svjedočiti zori iznad visova Andi, a jutarnje Sunce dalo nam je novu snagu dok smo dahtali i patili na usponu. Nije bilo previše teško, moram priznati jer, Soroychi je djelovao (uzeo sam još jedan nakon doručka), a noge su bile jake od trekanja carstvom Inka. Falilo je daha, ali vodiči su dobro odmjerili pauze… i oko 8 ujutro, stigli smo na vrh Nevado Chachani, 6057m. Veselje, zagrljaji, kliktanje…i suze…jer, tek tada sam zaista shvatio što su značile riječi simpatičnog Afrikanca s početka priče…TODO ES POSIBLE!
Nakon slavlja i povratka u Arequipu, oboružao sam se lokalnim pivom, a iz tajne zalihe izvukao komad špeka kojeg sam prokijumčario preko velike bare…sjeo na terasu hostela i uz pogled na moj prvi 6-tisućnjak, otvorio pivo, pojeo komad slanine i rekao: "No place like home... no food like spek.." !
Nakon Arequipe krenuo sam na ultimativni chill na jezeru Titicaca, a onda i dalje prema Boliviji, ususret jednom novom divu Andi…
