Skijanje je snažno utkano u tradiciju hrvatskog planinarstva. O tome svjedoče stotine članaka o izletima, zimovanjima, natjecanjima i planinarskim avanturama. Upravo taj, tradicionalni način skijanja u kojemu se ne koriste žičare, iz godine u godinu ponovo postaje sve popularniji među ljubiteljima planina. Sve više ljudi bježi od prenatrpanih uređenih staza. Zadovoljstvo pronalaze u skijaškim usponima na vrhove na koje se može doći samo planinarski, snagom mišića i volje. Iako ovakvi usponi znaju biti poprilično zahtjevni, radi se prvenstveno o rekreaciji, te je ujedno najpopularniji oblik bavljenja aktivnošću koja se naziva planinsko, planinarsko i turno skijanje. 

Skije su ponekad i pomoćno sredstvo. Alpinisti ih koriste za pristup smjerovima jer im štede vrijeme i energiju koja je potrebna za probijanje kroz snijegom zametene staze. Gorski spašavatelji skije pak trebaju kako bi mogli dosegnuti i najudaljeniji kutak u teškim zimskim uvjetima. Stoga nije čudno kako je skijanje privuklo velik broj pripadnika ove dvije skupine.

Planinsko skijanje postaje olimpijski sport

Pored rekreacijskog i funkcionalnog, postoji i treći oblik skijanja u kojem se objedinjuju uspon i spust. To je natjecateljsko planinsko skijanje. Ono je danas ravnopravan olimpijski sport koji će svoju premijeru doživjeti 2022. godine na ZOI u Pekingu. Iako natjecanja u planinskom skijanju postoje već više od stotinu godina, ovaj sport je svoj uzlet doživio u dvadeset i prvom stoljeću kada se značajno povećao broj utrka i natjecatelja. Hrvatska tu također ima svoje mjesto. Prvi nastup reprezentacije u planinskom skijanju zabilježen je 2004. godine, a naši natjecatelji nastupali su i na nekoliko utrka Svjetskog kupa. Na žalost, zbog manjka uvjeta za trening i relativno visokih troškova, ova aktivnost je postepeno oslabjela, ali nije izumrla. No, na horizontu se pojavila jedna natjecateljica iz Hrvatske koja ustraje u svojim nastojanjima. Radi se o Eni Vrbek, članici HGSS s adresom u Chamonixu, koja već nekoliko sezona ostvaruje zapažene rezultate na zahtjevnim utrkama pokala Trophée des Cimes.

Intervju s Enom Vrbek

Ena je svojevrsno samoniklo bilje, a njena priča mogla bi motivirati i druge da se prihvate ovog zahtjevnog sporta u usponu. Postavili smo Eni nekoliko pitanja...

O: Iako si poprilično poznata među planinarima, prvenstveno zbog svojih uspjeha, ipak si bila na Everestu i spustila se u Lukinu jamu, dakle i alpinistica i speleologinja, možeš li se ukratko predstaviti i pojasniti svoju vezu s Chamonixom?

Rođena sam u Zagrebu, motivirana sam i komunikativna osoba. Moje su strasti speleologija, skijanje i penjanje. Pripadnica sam HGSS s 14 godina iskustva, te dio godine boravim u Francuskoj gdje radim u penjačkoj dvorani. Pošto živim i radim pola godine u Chamonixu, ostatak vremena slijedim svoje projekte širom svijeta. S  planinarenjem i alpinizmom upoznala sam se kroz speleologiju, jer su oba roditelja strastveni speleolozi. To mi je dopustilo da razvijem duh za avanture i omogućilo da prisustvujem ekspedicijama već kao djevojka od 13 godina. Nakon upoznavanja nekih od najznačajnijih spilja, otkrila sam potrebu da upoznam i visoke planine u potrazi za sličnom predanošću. Putovala sam u Nepal, Tibet, Južnu Ameriku i Pakistan, gdje sam se popela i skijala na vrhovima koji su privukli moju pozornost. Osim snažnog zanimanja za ekspedicije i penjanje, prije tri godine počela sam se natjecati u planinskom skijanju. To mi je omogućilo da ostanem u dobroj formi tijekom cijele godine te da se sportski izrazim kroz natjecanja. Chamonix je za mene bio izbor već od malih nogu zbog svojih visokih planina.

O: Kako si se zaljubila u kako ti kažeš "skimo", ski mountaineering, natjecateljsko planinsko skijanje?

U zimu 2014. pripremala sam se za ekspediciju i trebala sam puno trčati kako bi mi se srce priviklo na napor, a tijelo bolje adaptiralo na visinu. Problem je bio što je tada bilo toliko snijega u Chamonixu da se nikako nisam mogla pridržavati rasporeda treninga, a i trčanje po snijegu mi je bilo zaista mrsko. Kako već dugo godina odlazim na skijaške ture i volim skijati, zamijenila sam trčanje skijaškim turama po okolnim vrhovima. Nerijetko su me na usponu prestizali ljudi sa laganom skijaškom opremom i u meni pobudili znatiželju. Pitala sam se kakav je to osjećaj... Uskoro sam posudila opremu od svoje prijateljice Valentine Fabre i već sljedeći put na skijaškoj turi osjetila tu lakoću i slobodu. Valentine je kasnije postala moja mentorica. Nakon našeg prvog izlaska u planine odmah me učlanila u klub u Chamonixu i rekla mi je da se moram početi natjecati. Danas često treniramo skupa iako je ona vice-prvakinja svjetskog kupa. Za mene je bio dovoljan samo jedan izlazak na snijeg da se zaljubim u ovaj sport. Uskoro sam kupila rabljene pancerice, a na istim onim posuđenim skijama se natječem i dan danas.

O: Kako izgledaju utrke na kojima ti sudjeluješ? Kakvi su tvoji rezultati?

Prva utrka na kojoj sam bila, bila je štafeta. To mi se jako svidjelo, ali nisam mogla naći partnericu ili partnera sličnog nivoa i motivacije, pa sam nastavila s individualnim, lokalnim natjecanjima. Već u prvoj sezoni sam počela osvajati postolja na gotovo svim lokalnim natjecanjima na koja sam se prijavila. Trener kluba Yann Gachet, danas veteran i svjetski prvak u kategoriji sprint, rekao mi je da bih se trebala prijaviti na svjetsko prvenstvo i predstavljati Hrvatsku. To je također pobudilo u meni hrabrost da se raspitam o ozbiljnijim natjecanjima. Kako za svjetsko prvenstvo nije bilo sredstava ni dovoljno interesa s hrvatske strane, odlučila sam se pokušati prijaviti na neke od značajnih povijesnih utrka poznatih po svojem intenzitetu, a koje su se ujedno bodovale za svjetski kup. Posebnu mi je pozornost privuklo natjecanje pod imenom Pierra menta gdje sam nastupala sa svojom partnericom Danielom Vendrami predstavljajući Švicarsku, budući da od Hrvatske nisam dobila podršku. Ubrzo sam shvatila da mi je natjecanje u paru daleko interesantnije i ljepše od individualnog, pa smo nastavile s utrkama istog stila. Godinu dana kasnije osvojile smo treće mjesto na jednoj od utrka koje su bile također bodovane za svjetski kup. Uživam u individualnim natjecanjima, ali u posljednje vrijeme ipak radije biram timska natjecanja, osjećaj je puno bolji.

O: Koliko i kako treniraš? Gdje nabavljaš opremu, informacije i potrebno znanje?

Ljeti uglavnom održavam nivo trčanjem, a glavu od snijega odmorim penjući uz more. Započela sam intenzivne treninge za nadolazeću sezonu i trudim se raditi oko 2000m visinske razlike na tjedan, što će kasnije postati 3000m uz dodatne intervalne treninge i vježbe snage. To je vrlo općenit opis mog programa, radim ga detaljno i često se pokušavam savjetovati s ostalim sportašima o najefikasnijim varijantama. Ukratko, tijekom zimske sezone napravim otprilike 52km visinske razlike, ne računajući natjecanja. Skijanjem se bavim od malih nogu, to mi je sigurno jedna od najdražih aktivnosti, a osnovno znanje o ski-mountaineeringu na mene je prenijela Valentine.

O: S kojim problemima se susrećeš i što ti najteže pada? Kako vidiš svoju budućnost u ovom sportu?

Uglavnom se susrećem s financijskim i birokratskim problemima, ali i činjenicom da je ovo sport koji nije poznat našoj javnosti. U alpskim državama on je jako cijenjen. Najteže mi pada što se na ni jednom od natjecanja nije vidjela hrvatska zastava, još teže činjenica da nemam baš nikakvu podršku od svoje zemlje. Voljela bih se nastaviti natjecati i velika želja mi je oformiti tim u Hrvatskoj te nastupiti na svjetskom prvenstvu predstavljajući svoju državu. Ukoliko mi to ne uspije za vrijeme moje natjecateljske karijere, željela bih ovaj sport približiti djeci, mladima i javnosti, pronaći mu mjesto koje zaslužuje. Alpe su nam blizu, možemo birati između Slovenije, Italije i Austrije, sve na par sati vožnje. Ne znam zašto su naši umovi tako daleko, kad karta brojčano i egzaktno dokazuje suprotno. U susjednoj Sloveniji imaju odlične sportaše. Nejc Kuhar je primjerice osvojio 5. mjesto na spomenutoj Pierra menti.

Mi imamo Dinarske Alpe, Velebit... ako odemo južnije Bosna i Crna gora su prepune kvalitetnih planina. Prošla godina je bila izuzetno bogata snijegom, a Hrvatska je svojom ljepotom još potpuno neotkrivena u smislu turnog skijanja, i zaista egzotična svima kojima u inozemstvu pričam o njoj. Nekad mi se čini, svakome osim nama samima. Ideja je pregršt, motivacije ne fali, teško je suočiti se sa činjenicom da neki put to nije dovoljno.

O: Što bi preporučila nekome tko ovo čita, a želi krenuti u svijet natjecateljskog planinskog skijanja?

Rekla bih da se svaka odluka očituje prvim korakom. Taj korak nije teško napraviti, znamo kako se hoda i to je zapravo jedino što trebamo znati, dobro, ni znanje skijanja nije na odmet. Sve ostalo doći će samo od sebe ako imate motivacije. Taj prvi korak može biti da istražite kako natjecanja izgledaju pa pogledate koji trailer sa Pierra mente na youtube, ili pak da odlučite nabaviti natjecateljsku opremu. Možda ste toliko zainteresirani da pristupite kakvom natjecanju u Sloveniji, Austriji ili Italiji s opremom koju već imate! Moj jedini savjet je, ako vas ova aktivnost interesira, nemojte odustati, jer najteže stvari su uvijek najbolje. Srce mi zalupa brže svaki put kad upoznam još jednu osobu s kojom možemo dijeliti iste strasti.

Edukacija

Skijaške aktivnosti u Hrvatskom planinarskom savezu koordinira i prati Komisija za planinsko skijanje. Po završenoj školi planinskog skijanja, polaznici stječu naziv Pripravnik planinskog skijanja. Nakon što prikupe iskustvo kroz samostalne skijaške ture, pripravnici mogu polagati za naziv Planinski skijaš. Edukacijske aktivnosti provode Instruktori planinskog skijanja. One, pored škole, predviđaju i lavinski odnosno ledenjački tečaj, kao ključne vještine potrebne za podizanje razine bavljenja svim oblicima planinskog skijanja.

Što je pravilno, planinsko, planinarsko ili turno skijanje?

Sva tri naziva su u upotrebi, ovisno o kontekstu. 

Turno skijanje se uglavnom upotrebljava kada se želi opisati rekreativce koji u brda idu na ture. One mogu trajati jedan ili više dana. Termin je u upotrebi u cijeloj regiji, a vjerojatno dolazi iz njemačkog jezika. Većina domaćih skijaša planinara će sami za sebe reći da su oni “turni skijaši”. To je tzv. narodni izraz za aktivnost koja uključuje uspon i spust na skijama.

Planinsko skijanje je izraz koji je došao odozgo. U nomenkalturi sportova HOO-a zaveden je sport tog imena. Radi se o prijevodu izraza “ski mountaineering” i sasvim je jasno kako je poprilično nespretan. No, što je tu je. Tko se želi natjecati, ima biti planinski skijaš. Dokle god je taj naziv u upotrebi, turni skijaši će se na pivi nakon izleta u šali zapitati “Ako je to skijanje planinsko, postoji li možda kakvo drugo? Možda dolinsko? Ako je alpsko, smije li se prakticirati u Andama?”

Planinarsko skijanje je zapravo pokušaj ispravnijeg prijevoda za “ski mountaineering” i prije nego li je HOO uveo planinsko, u svoj literaturi se uglavnom koristio izraz planinarsko skijanje. Isto tako, pokušaj je to korištenja književne i pojmovno razrađene riječi kojom se željelo istisnuti ono narodsko-germanski turno. Ako ćemo pravo, tko skija ne razmišlja o nazivima, no treba reći kako je naziv planinarsko skijanje doista više u duhu jezika od turno, a značenjem bliže aktivnosti od planinsko.

Tekst: Marko Vuković

Fotke: Ena Vrbek