Kao glavni cilj posjeta Moeni bilo je vidjet kako se „vani“ organiziraju velike utrke tj. utrke istog ranga natjecanja kao naš MTB Učka maraton. Naime, utrka u Val di Fassi i naša utrka dio su istog bodovnog ciklusa MTB maratona UCI series. Dakle, gledat, sudjelovat i proučit koji su razlozi okupljanja više od 1500 biciklista na njihovim utrkama. Naravno razloga je puno, no zapravo glavni je razlog što cijela lokalna zajednica sudjeluje u organizaciji jer svatko vidi interes da mu u mjesto dođe nekoliko tisuća posjetitelja na vikend. 

Cijelo mjesto je uređeno kao jedan veliki bike park. I definitivno mi bude žao što smo još godinama iza. Da ne pišem samo o organizaciji par riječi i o samoj stazi dakako, onoj koju smo vozili, za „rekreativce“. Nakon starta odmah ide penjanje od nekih 2 kilometara gdje se odmah stvari kristaliziraju i izdvoje najspemniji. Moram priznat da je zaista gušt startat uz toliko biciklista i gdje je na stazi bez obzira koliko bio brz ili spor uvijek oko tebe 10-tak biciklista. Zbog velikog broja biciklista i različite dužine staza, a naravno svi prođu dijelove najkraće staze, startovi su raspodjeljeni po kategorijama u 9.00, 10.15 i u 11.00 sati. 

Sama staza koju smo mi vozili, bila je bez obzira na samo 35 km dužine, vrlo zahtjevna. Utrka se odvija u Dolomitima te je većina staze samo strma penjanja od nekih 5 km te nakon toga spuštanja po singltrackovima, potocima, mokrim i skliskim korjenima i kamenju, skijaškim stazama i slično. U feed zonama zaista svega za dopunit se energijom i osvježit se. Što se tiče samog obilježavanje staze dovoljno je samo strelica i naravno otvorene oči. Ne kompliciraju kao mi sa stotinama metara trake i svakim zavojem obilježenim. Bila su samo veća raskršća obilježena sa propisanim žutim tablama i strelicama. 

Vrlo zanimljiv dio bila su zadnja dva kilometra koja se vozi po centru grada i gradskim starim kamenim uličicama i trgovima te glavnim šetalištima. Moram priznat da su mi to bila i najgora dva kilometara jer su grčevi i netreniranje pokazali svoju snagu. No, uz sve patnje i bolove definitivno je lijep osjećaj ući u cilj i još se jednom podsjetit zašto to zapravo radimo i volimo. 

Rezultati jedinih hrvatskih predstavnika na ovoj utci, dakle članova Brdsko biciklističkog kluba Marun iz Lovrana su slijedeći: Donald Čingrija 59 mjesto, Adriano Marković 63 i Damir Nižić 64 mjesto. 

Definitivna odluka je vratit se na maraton i druge godine. ali i naravno natjerat se i nać vremena vozit i trenirat i bit spremniji. Kad sve dojmove posložiš shvatiš da želja za organizirat takvu utrku u Lovranu „Učka MTB maraton“ apsolutno postoji, ali nastane neka tuga jer postaneš svjetan da sigurno još neko vrijeme nemamo te mogućnosti to učiniti na ovoj razini bez obzira na volju i znanje. Ali dobili smo ono po što smo išli, a to je dragocjenu iskustvo koje ćemo sigurno primijeniti, a sve u svrhu poboljšanja naše utrke i još boljeg servisa takmičarima.

*****

Na kraju, još jednom želimo zahvaliti dečkima na pozivu, dobroj zabavi i društvu!