Na takve izlete obično idemo u 11. mjesecu kad se za obojcu gužva od posla malo smiri. Ovaj puta je to bio Lisac. Vrh 1335 metara visok u blizini Gračaca koji je trebao biti naš cilj. Trag smo skinuli sa Takeadventure stranice i to je bilo to. U 4:20 dok je magla još lizala pločnike mi se spremamo u tišini i mraku te stavljamo moj bicikl na krov i krećemo put Gračaca. Lagana vožnja i puno priče, vrijeme je prošlo ko za čas, a polako se i razdanjuje. Na jednom dijelu, već kod Gračaca, uz cestu, prolazimo kombi sa prikolicom krcatom bicikala. Vozi miško, pisalo je na boku, al nije za Beograd, ovaj je išao put Omiša, a to smo saznali kad smo objavili prvu fotku s vožnje :). Mi smo ubrzo parkirali na rasutom makadamu gdje počinje naš gpx trag i naša vožnja.
Polako se oblačimo, slojevito i temeljito jer friško je, a i ne nadamo se suncu. Magla je gušća nego u Zagrebu tako da nam sve govori da ćemo se smrzavati, barem u pauzama dok ne pedaliramo. Za početak, uspon, a onda ulazimo na bajkovite makadame koji podsjećaju na talijanski filmski klasik; Amarcord. Idemo dalje i gubimo se jer gpx ne pokazuje aktualno stanje, a teško se navigiramo jer nam magla otežava orijentaciju. Polako se probijamo do dijela gdje skrećemo sa makadama u nigdje. Tamo nas je vodio gpx trag kojim pokušavamo naći stazu koje nema. Možda je nekoć bila, ali više je nema i povremeno presijecamo neke traktorske kolotečine te se vozimo isključivo po stranama svijeta. 
Teren je bio relativno prijateljski nastrojen prema našim biciklima, ali povremeno se našao, u polegnutoj travi, pokoji veći kamen koji je trebalo zaobići ili preskočiti, a to nam je otežavalo put i dosta nas usporavalo. Magla je i dalje dominirala uz pokoju zraku sunca koja je nalazila put do podloge. Negdje pri vrhu polako je nestala i pogled je postao jasan i prekrasan. Teren je nakon tog “prekrasnog”, postao grublji i teži :).
Od tog vidikovca se spuštamo kroz blagi klanac prema malom mjestu Velika Popina, a odatle cestom pedaliramo prema Otriću, a zatim Kninu. Nakon par kilometara što se vozimo prema Kninu, skrećemo desno u brijeg. Makadam je ovdje rasut i strm te nas poprilično umara, ali djelomično dolazimo do dionica na kojima se nagib malo poravna i uspijevamo se i odmoriti. Još jednom nas gpx odvodi u šumu bez puta i bez staze gdje nanovo kopamo i rujemo, ali ne pronalazimo niti naznake prohodnog puta. Vraćamo se makdamom par kilometara natrag i ukrcavamo na Via Adriaticu po kojoj nastavljamo dalje. Još jedan težak i hrpu blažih uspona nas je dijelilo do auta. Priroda koja nas je okruživala na ovoj vožnji ne može se opisati riječima. Jesenske boje svih nijansi našle su se na putu. Prava pravcata jesen. Treba doći, treba voziti i treba vidjeti, ali sve to treba onako kako smo to mi napravili. Na stazi treba biti u izlazak sunca, pa ćete tako na povratku imati još dovoljno toplih zraka da se ne smrzavate na spustu. Više od 45 kilometara i preko 1000 visinske nas je koštala ova vožnja, ali isplatilo se. Krenuli smo u izlazak, a kod auta smo bili u zalazak sunca.
I što reći, idemo opet, ali negdje drugdje.
