Bilo tko tko je imao kontakt s morem i barem je malo znatiželjne prirode, poželio je zaroniti u plavi svijet ispod površine. Ronjenje na dah je najstariji, najjednostavniji i najslobodniji način ronjenja. Ujedno je to jedan od najekstremnijih sportova koji s rastućim brojem ronioca i napretkom medicine doživljava svoj procvat i ogromnu popularizaciju, koju će okruniti pojavom na idućim Olimpijskim igrama. Srećom za buduće ronioce, početi s ronjenjem je vrlo jednostavno.

Povijest

Ljudi su kroz povijest što zbog istraživanja što zbog potrebe imali interakciju s morem kroz ronjenje na dah. Prvi su ronioci dokumentirani u vrijeme prvih lovaca i sakupljača, more je izuzetan izvor hrane i ronjenje je odmah bilo vezano uz to, ali usavršavanjem tehnika, prepoznat je i potencijal za rat, pa su tako u antici korištene diverzantske postrojbe ronioca na dah. Nakon potonuća vrijednih tereta, ronioci su korišteni da spase predmete od posebnog značaja. Ama ronioci i ronilice zabilježene su već u 3. stoljeću kao žene koje rone bisere u Japanu. Ta tradicija se do danas održala i još uvijek je prakticiraju Ama žene u potrazi za biserima i hranom. U Koreji je također tradicionalno da Haneyo  – žene iz mora, prehranjuju obitelji ribolovom, skupljanjem plodova mora i prodajom morskih suvenira. Morski nomadi, narodi koji žive na brodovima i ovise o ronjenju, razvili su čak fiziološke prilagodbe slezene i oka, pa imaju veću zalihu krvi i mogu fokusirati pod vodom. Najupečatljivija povijesna priča je o grčkom ribaru Haggi Stattiju (1913.), koji je bio poznat po tome da drži dah 7 minuta i roni do 100 metara dubine, a svoje je sposobnosti dokazao kada je spasio sidro talijanske ratne mornarice koje je zapelo na -77 metara. Ljudi su, dakle, bili itekako zainteresirani ne samo za ronjenje, već i za ozbiljan razvoj mogućnosti u tom smjeru.

Moderno ronjenje

Mogli bi reći da ronjenje na dah kao moderni sport započinje s Enzo Maiorcom i Jacques Mayolom i njihovim legendarnim rivalstvom na prvim konkretnijim natjecanjima 60-ih godina, ovjekovječenim u kultnom filmu Big Blue. Modernu organizaciju ronjenja, edukaciju i praćenje rezultata uglavnom provode dvije najveće organizacije CMAS i AIDA. Ronjenje dijelimo u dvije velike grupe: bazenske i morske discipline. U bazenu razlikujemo discipline statika, dinamika bez peraja i s perajama (mono i stereo). Statika (STA) je disciplina u kojoj natjecatelj opušteno na površini pokušava što duže zadržati dah. Svjetski rekord u ovoj disciplini je gotovo 12 minuta na jednom dahu! Discipline bez peraja (DNF) se dijele na velike i male bazene, a rezultat je preron dužine. Rezultati najboljih su između 200 i 250 m. Discipline s perajama (DYN i DYNBF) najboljih ronioca završavaju između 230 i 300 m. Ronjenje u moru također ima svoju disciplinu prerona udaljenosti i to na dubini od 10 m – Jump blue (JB). Ostale discipline u moru su pokušaj dostizanja najveće dubine i to bez peraja (CNF), s perajama (mono i stereo) i povlačeći se po užetu (FIM). Najdublji natjecateljski zaroni idu gotovo do 130 m dubine.

Discipline za rekorde

Postoje discipline koje nisu natjecateljske jer se smatraju rizičnima, ali se na njima i dalje bilježe rekordi. Disciplina zarona s promjenjivom težinom (VWT) sastoji se u tome da ronilac ima uteg koji mu pomaže da potone, a nakon što ga ostavi, vraća se na površinu sam. Slična tome je i antička Skandalopetra, disciplina gdje se umjesto sustava utega koristi kamen. Najdublja disciplina je No Limit (NLT), gdje se na sledu ronilac spušta u dubinu, a izranja pomoću zračnih balona. U toj disciplini svjetski dubinski rekord je čak 214 ma. Sve discipline naravno, izvode se u jednom dahu.

Edukacija

Postoji niz škola, tj. programa za edukaciju ronioca na dah, kao i za SCUBA ronioce, međutim sve su dosta slične po pitanju osnovnih načela i stepenica edukacije. Ono što će najviše doprinijeti dobroj edukaciji kroz tečaj ronjenja na dah je kvaliteta samog instruktora. Svakako je preporučljivo proći barem osnovnu edukaciju ronjenja, nakon kojeg ljudi već rade pomake koje vjerojatno nisu ni slutili da bi ikad mogli, kao na primjer, držati dah 3-4 minute ili roniti do 20 m dubine, što se obično radi na osnovnom tečaju. Ono što je još važnije, čak i za one koji ionako to mogu izvesti i bez tečaja, je da shvate što se točno događa u zaronu, prepoznaju potencijalne rizike i opasnosti (koji u ronjenju na dah nisu zanemarivi) i nauče raditi zarone na siguran i odgovoran način. S obzirom da sposobnosti apneje rastu s godinama, ako se pravilno nauči, ovo je aktivnost u kojoj možete uživati cijeli život.

Ljudski organizam u vodi

Spuštanjem ispod površine pokreće se takozvani ronilački odgovor, instinktivna reakcija koja prilagodbom određenih sustava u našem tijelu omogućava dulji ostanak u vodi. Ronilački odgovor usavršava se treningom i znanjem adekvatne pripreme zarona. Kako se spuštamo u dubinu puls se snižava, krvne žile na periferiji se skupljaju i krv se centralizira, slezena otpušta dodatni volumen krvi. Kako tonemo još dublje, pluća se pune krvlju, i tako se štite od barotraume zbog visokog tlaka. To su samo najosnovnije promjene, koje uočavamo i kod morskih sisavaca, dupina, tuljana, kitova. One, kao i čitav niz ostalih adaptacija, daju nam naslutiti da smo građom naših tijela i reakcijom koju ona imaju kada se urone u vodu, ipak predodređeni da osim na kopnu, dio vremena odvojimo i za svijet ispod površine.

Živjeti u zemlji s 1000 otoka, a ne znati osnove ronjenja, to je svakako propust. Ovo je sport koji uz fizičke zahtjeve ima i značajan mentalni zahtjev na ronioca, ali skladno tome i osjećaj zadovoljstva i mogućnost za rast i razvoj kroz bavljenje ovakvom aktivnošću je velik. S obzirom na to da je ovakav specifičan i ekstreman način opterećenja funkcionalnih sustava moguće postići samo ronjenjem, a da za neke početke ne trebate ništa (za eksperimentiranje statike baš ništa), šteta je ne otvoriti to sportsko ili rekreativno poglavlje u paleti iskustava života.

Sigurnosni aspekti ronjenja na dah – zlatna pravila 

• Nikad ne ronite sami
• Ronite u granicama – svojim i svog trening partnera
• Označite mjesto ronjenja
• Ne hiperventilirajte
• Vodite računa o površinskim intervalima
• U zaronu izvadite disalicu iz usta
• Ne ronite umorni i prehlađeni
• Educirajte se i ponavljajte prvu pomoć
• Poštujte etiku boravka na otvorenom

Oprema

Ronjenje će biti najugodnije uz adekvatnu opremu. Maska je osnova i simbol ronioca. Od najjeftinijih maski koje mogu poslužiti u početku (ako ne puštaju vodu), do vrhunskih modela s ekstremno malenim unutarnjim volumenom, kao npr. Mares x-free na slici, koja je razvijena kao dio cijele nove linije isključivo za freediving. Peraje olakšavaju propulziju, a priča je slična kao i s maskom, u početku, najvažnije je da su udobne. Odijelo produžuje boravak u vodi i nužno je kod dubljih zarona. Bilo što što zadržava temperaturu poslužit će kao prednost, međutim, s vremenom ronioci odabiru osobne krojeve po mjeri od kvalitetnijih i mekših neoprena. Domaći proizvođač Subcraft izrađuje vrhunske karbonske peraje i odijela po mjeri, te je izbor mnogih ronioca kojima treba ta razina opreme.

Polaganje različitih nivoa i edukacija za ronjenje na dah moguće je u raznim angažmanima, vikend tečajevima, kombinacijama s jedrenjem, bazenima, naprednim radionicama i tečajima. Za detaljnije informacije posjetite www.breathless.life i kontaktirajte instruktore o dostupnim terminima, interesima ili instruktorima koji su možda bliže vama.

Slika: Hrvatska reprezentacija ronjenja na dah na EP - Vitomir Maričić, Lidija Lijić, Vanja Peleš, Marko Moretti, Mihaela Romić, Budimir Šobat, Arijan Zec, Svjetlana Blažević, Enes Čerimagić i Goran Čolak, jedna je od najuspješnijih svjetskih selekcija u ovom sportu. Na zadnjem velikom natjecanju, EP u Italiji u Lipnju, bili smo druga najuspješnija zemlja iza domaćina Talijana. Hrvatsko takmičarsko ronjenje obilježili su Lidija Lijić i Goran Čolak kao najtrofejniji natjecatelji i višestruki svjetski rekorderi u bazenskim i dubinskim disciplinama.

Tekst i fotke: Vitomir Maričić