Vizuru inaće mirnog mijesta promjenila je količina postavljenih promo šatora, momčadskih kamiona, sonzora, dobavljača opreme, servisnih vozila, svega, I to ne u malim količinama. Parkiralište u centru mijesta je doslovno pretvoreno u ogroman kamp sa svim markama koje nesto znače u brdskom biciklizmu. Drugi pogled je padao na novinarski dio, šator dimenzija nogometnog igrališta I svom potrebnom opremom za momentalno javljanje. Čak je I Wireless radio na svim dijelovima staze, a kilometre postavljenih kablova za televiziju nečemo ni iznositi. Staza je ove godine doživjela kardinalne promjene u obliku I vrsti zavoja I skokova, a veliki ekrani na više lokacija prenosili su trenutnu situaciju. Sa skoro svake pozicije na stazi bilo je moguće pratiti direktno događanje.
U UCI-u kao krovnoj biciklističkoj organizaciji I formalnom organizatoru kažu da nijedno događanje do sada nije bilo organizirano na ovakvoj razini (osim Olimpijskih igara) I s ovakvom kvalitetom pa će predstavljati orjentir u budućim takmičenjima koji će teško biti nadmašiti.
Neprekidna kiša kroz dva dana treninga dobrano je natopila DH stazu dužine 2,6km I s 524m visinske razlike. Niti evidentno dobra odvodnja nije mogla spasiti stvar. Blata je bilo I u ušima, a opremu nećemo ni spominjati. Nedjelja, finalni dan, iako maglovit I vlažan u startu poćeo se razvedravati I otkrio zasnježene vrhunce u okolici. Ne previše snijega , ali dovoljno za nas, nenavikle na snijegu krajem osmog mjeseca. Uz sunce I vjetar nije dugo trajao, a staza je tijekom dana pokazivala znakove brzog sušenja. Tko prati DH, rezultate zna odavno, a one koji ne, imena neće previše značiti. Gwin je ove godine skoro nezaustavljiv I ovogodišnja sporija vožnja u Leogangu je vezana uz tehničke probleme. Zato je Južnoafrikancu Greg Minaaru vratila smješak na lice jer je nakon 9 godina I posljednjeg osvajanja Svjetskog prvenstva u 2003. konačno obukao UCI-jevu majicu duginh boja. Čovjek jednostavno nije radio greške na stazi I usjeh je neprikosnoven. Kako sam kaže: “Prošlo je 9 godina. Bio sam super nervozan u početku. Da budem iskren, probao sam zgaziti gornji dio, ali sam poslje mosta izgubio dosta brzine I morao puno pedalirati. Uspjelo je kao na natjecanju u Pitermaritzburgu za Svjetski Kup ranije ove godine. Ne mogu vjerovati da sam prošao ciljnu crtu prvi.“ Simpatičan momak, definitivno I provjereno u bliskom susretu.
Morao je pedalirati? Da, tako je to na biciklu, ali to je tema koja otvara neka nova pitanja koja se, pogotovo u downhillu, otvaraju. U protekle dvije sezone jedino je Brook McDonald osvojio trku u Svjetskom kupu na ”flat” pedalama I ako pratite rezultate vozači na clip pedalama su dominantana sila. Da li su danjašnje staze brže I manje “tehničke“ nego ranije? Moglo bi se razmišljati o tome. Postoje staze s zastrašujučim tehničkim djelovima ili vremenski uvjetovani problemi koji su bili vidljivi tijekom trening dana u Logangu. Svaki vozač ima svoj stil, Hill savršenim linijama u 2007. I Hart u Champéryu prošle godine pokazali da svaka tehnika ima svoje prednosti, a obojca su ih digla na novi nivo. Brzine su danas veće, a vremenske razlike sve manje između vozača. Razlike su manje I niti jedan natjecatelj više nema dominantno znanje I vještinu da bi zgazio konkurenciju. Tako je I među proizvođačima opreme. Male razlike u treningu, tehnici, postavu bicikla I odabiru opreme odlučuju o pobjedi ili porazu. Niti jedan od vozača nije napravljen od istog materijala, Danny Hart kao divljak, Gwin kao profesionalac, taktičar Hill, naučnik Minaar. Svaki stil nastupa je drugačiji, ali što ih sve povezuje?
Unutar nekoliko godina napadni kut vilice je migrirao sa 66 na 62 stupnja, vilica je položenija I ta naoko nevažna promjena radikalno mijenja tehniku vožnje. Produživanje osovinskog razmaka prema naprijed automatski mijenja težište I prisiljava natjecatelje mijenjaju tehnike vožnje. Postaje popularnije kontrolirano klizanje u zavoju kao jedan od bržih načina prolaska. Cameron Cole u Val di Sole je jedan od primjera. Sam Hill sa svojom tehnikom spuštenih peta je dominantan na spustevima, ali bilo kakvo naginjanje vozača prema naprijed smanjuje kontakt s pedalama. Clipovi u tom slučaju smanju mogučnost pogreške, ispadanja noge kod naglih promjena težišta natjecatelja I tako mu omogučava koncentraciju na ono najbitnije. Ako mislite da ravna pedala mtva – nije, sve se na kraju svodi na afinitete I tehniku koji netko preferira, samo brojke na natjecanjima govore svoju priću.
Tranzicija je na 29” kotače kod XC prošla bezbolno. Danas tko nema 29-ku nije “in“. Nema načina da se nosi s konkurencijom. Kod DH situacija postaje kompleksnija jer promjene kotača zahtjevaju radikalnije promjene geometrije, ovjesa, drugačije hodove amortizera, prilagođenu tehniku vožnje I, eventualno, dva proizvođača imaju odgovor na to u vidu u vožnji kompaktnih bicikala (ćak ne za DH, već za All-Mauntain grupu). Ostalo je, bez obzira na njihov broj, na razini eksperimenta. Downhill je bio relativno miran za radikalne promjene kroz zadnjih desetak godina, sada pušu novi vjetrovi, a tko to odbija priznati – zaspao je na guvernalu.
Kamo će voditi promjene, kako će se tko snaći u novim uvjetima? Vrijeme će pokazati. Kako će se to utjecati na nas, povremene vozače? Čekati I gledati... I nadati se prestanku krize, razumjevanju poslodavca za naše potrebe I većoj plaći, više slobodnog vremena, da bi svog sirotana ili ergelu u garaži/podrumu nadogradili novim. Do tog trenutka - gledajte fotografije I uživajte, a mi vam obečavamo još koje Svjetsko prvenstvo! :-)
