Prava je ranojesenska večer i biciklom se probijam kroz grad sve do naizgled sasvim obične obiteljske kuće u blizini centra grada Jastrebarskog.
Na ulazu u dvorište, na friško ofarbanoj dvorišnoj ogradi dočekuje me deda, uglađeni gospodin finih manira ali britkog jezika i uma te dobre forme. Uz njega lovački pas, mađarska vižla koja bi me najradije rastrgala ali ne može, deda ima metlu u ruci. Uskim unutarnjim, friško polakiranim stepenicama uspinjem se do prvog kata, odnosno etažiranog stančića u kojem živi naizgled prosječna hrvatska obitelj srednjih godina. Mama, prosvjetna radnica, leži na podu dnevnog boravka i radi vježbe za koljeno koje je friško operirano. Stariji sin zavaljen u fotelju jednim okom prati vježbe svoje majke, a drugim prati dnevno politička zbivanja na televizoru. Drugi, nešto mlađi, sin za kuhinjskim stolom slaže cigarete od prirodnog duhana i gladi svoju (op.a. po njemu) gustu bradu. Na sredini zanimljivo, starinski, uređenog dnevnog boravka, na samo naizgled starom dvosjedu, pred upaljenim televizorom i u magli dima cigareta, sjedi on, gospodin srednjih godina obučen u bijelu potkošulju, kratke hlače i sa popularnim kroksicama na nogama. U jednoj ruci drži iglu, u drugoj voštani konac i šiva! Ovo ne može biti istina! Što mu se dogodilo? Zar su plaće u prosvjeti toliko niske? Zar su mu djeca gladna? Zar deda ne prima penziju?
Prilazim mu, a on se u trenu diže sa dvosjeda i odlazi u sobu. Užurbano oblači košulju, uzima novu cigaretu sa stola, šalicu kave i započinjemo razgovor. Glasine da izrađuje kožne predmete dovele su me do njega.
„Na pravom si mjestu! Da, bavim se izradom kožnih predmeta. To mi je hobi, ali sve mi više postaje posao!“ odmah na početku započeo je Miroslav, glava obitelji i gospodin iz uvoda koji - šiva!
“Kuhinjski stol, odnosno prostor između kuhinje i dnevnog boravka iz kojeg mogu pratiti TV program, ali i u dva koraka doći do caffe aparata moj su radni prostor! Nije šala, za vrijeme izrade npr. jednog novčanika popijem dva mala expressa. Tri najvažnije stvari za ovaj posao su mi kuhinjski stol, televizor i caffe aparat. Bez toga ne mogu!“ dodaje počevši mi pojašnjavati kako je sve skupa krenulo, odnosno koje je predmete prvo počeo izrađivati:
„Iako nisam školovan niti sam prije radio slične stvari prvo sam počeo izrađivati privjeske za ključeve. Nakon toga novi su proizvodi sami od sebe dolazili kao po traci tako da sam nastavio sa izradom malih etuia za kreditne i vizit kartice. Sve to bio mi je samo i isključivo izazov. Zanimalo me mogu li ja to, odnosno pokušavao sam napraviti sve što je uporabno i primjenjivo u svakodnevnom životu. Od kože sam tako radio i torbice za Zippo upaljače, spremnike za lovačke patrone, pa čak i torbice za akcijske Go Pro kamere. U ovom poslu nemam ograničenja! Sve je samo stvar inspiracije!"
Sjedeći tako u njegovoj „radionici“ i pretvorivši se u uho nisam se mogao oteti dojmu da se radi o poprilično kvalitetnoj izvedbi, ali i kvalitetnom materijalu koji izgleda sve samo ne jeftino: „Radim isključivo sa pravom goveđom kožom koja kad se kupuje ne izgleda baš atraktivno, ali njenom obradom itekako postaje. U Hrvatskoj trenutno ne postoji kožara tako da se za nabavku materijala snalazim na sve načine. U Hrvatskoj je problem i sa ovčjom, a pogotovo sa svinjskom kožom tako da većinu predmeta izrađujem od prave goveđe kože!“
I dok smo tako polako ulazili u razgovor još uvijek nisam mogao vjerovati da su svi ti brojni predmeti, koje je „isipao“ ispred mene i koji su u potpunosti zauzeli radni stol rad njegovih ruku, odnosno da za izradu istih ne koristi baš nikakve strojeve: „Tako je, sve radim isključivo sam i sve radim ručno. Svaki predmet koji napravim je unikat i ne postoji niti jedan takav isti. Za jedan predmet, primjerice novčanik, treba mi otprilike 3 sata. Ne postoje šablone za moje proizvode. svaki je unikat! Sve radim vlastitim rukama. Ne koristim nikakve strojeve i sav moj alat stane u džep moje jakne“ (op.a. uvjerio sam se u istinitost tvrdnji).
Naravno, nisam mogao ne priupitati izrađuje li proizvode po narudžbi i može li izraditi nešto i po mojoj želji:
„U principu sve radim po narudžbi. U zadnje vrijeme izrađujem poprilično puno muških i ženskih novčanika, jako puno torbica, privjesaka, a u zadnje vrijeme baš dosta i torbica i općenito različite opreme za bicikle, od torbica za sjedala, okvire bicikala pa sve do kožnih gripova.“
Miroslav, u svome mjestu poznatiji pod nadimkom „Čima“ i sam u vlasništvu ima nekoliko bicikala, od kojih su neki i oldtimeri što je prema njegovom mišljenju i bio „okidač“ koji ga je odveo upravo u tom smjeru: „Na tržištu i nije bilo proizvoda koji su me zadovoljili omjerom cijene i kvalitete pa sam odlučio stvari preuzeti u svoje ruke.“
Kako je i sam istaknuo narudžbi za njegovim proizvodima sve je više pa mu hobi polako prerasta u drugi posao koji ga doduše još uvijek opušta i koji mu čini užitak i izazov: „U šali znam reći da mi je rad sa kožom svojevrsna terapija i odmor od svakodnevnih briga na mom pravom poslu. Međutim u stvarnosti to sada prerasta u poprilično ozbiljan posao. Kvalitetu, ali prije svega prihvatljivu cijenu očito prepoznaje sve više osoba i posla ima sve više i više. Ljudi pretpostavljam cijene individualni pristup i to što za „sitne“ novce mogu dobiti npr. torbicu za bicikl kakvu požele i kakvu ne mogu pronaći u redovnim dućanima!“
Iako do sada u marketing nije uložio gotovo niti kune, zadovoljstvo kupaca očito je najbolja reklama za njegove proizvode. „Čima“ se nedavno doduše počeo oglašavati putem internet medija, za što je zadužio svoje sinove: „Klasično oglašavanje do sada baš i nismo radili, međutim tu i tamo posjetim neki sajam. Bio sam sa suprugom na Jakuševcu, ali taj dan je padala kiša pa nije baš bilo uspješno. Međutim, sinovi sve više preuzimaju brigu o oglašavanju preko facebooka, ali i instagram profila. Obzirom da trenutno na „lageru“ ima nekoliko stotina različitih predmeta to im malo otežava promociju, ali mladi su... koža se neće pokvariti ako dugo stoji.“
Miroslava posebno vesele kreativni kupci, odnosno svi oni koji mu dođu sa konkretnom idejom i željom za proizvodom kakav još nije izradio: „Jedan od zanimljivijih proizvoda koji sam izradio po narudžbi bila je torbu za laptop koja je ujedno i najskuplji predmet koji sam prodao! Obzirom na veličinu i materijal koji sa koristio prodao sam ga za 700 kuna!“
Miroslavu je ipak najdraže da većina proizvoda koje izradi ima svoju pravu namjenu i da se koristi u svakodnevnom životu. Oko cijene je naravno moguće pregovarati baš kao i o drugim detaljima, dimenzijama, načinu izrade ili pak personaliziranim detaljima na svakom od unikatnih proizvoda. Čisto za kraj i vašu informaciju, Biker i Cuts&Thread razvili su vrlo zanimljiv proizvod i započeli vrlo zanimljivu suradnju o kojoj ćete detalje saznati vrlo, vrlo skoro!
Photo: Ivan Borojević
