„Race the night“ je dugogodišnji slogan jedinstvene utrke u DH maratonu. Gdje? Pa naravno, u Semmeringu. U 6 godina prerasla je u instituciju, a uspjeh je jedinstven. Uopće, ideja vožnje Downhilla tijekom 24 sata nije za nekog tko ne zna voziti i nema fizičke i mentalne sposobnosti za tako nešto. Ovo je natjecanje za “opake dečke“ i još “opakije cure“. A da ima kandidata za tako nešto govore prijave. Ukupni broj natjecatelja ove godine je limitiran na 400, a za popunjenje tog limita trebalo je svega nekoliko sati, čak 3 mjeseca prije zakazanog datuma.

Pravila su jednostavna. Treba napraviti što više vožnji tijekom 24 sata. Vožnja na brdo je žičarom, a zatim slijedi spust limitiran znanjem, sposobnostima, umorom i  taktikom pojedinca ili tima. Kako će tempirati obroke, odmore, fiziološke potrebe i servisne intervale ovisi o samom vozaču. Taktika varira i u odnosu prema ostalim timovima. Ako neki tim ubrzava, da li ga stizati ili to pokušati napraviti kasnije i hoće li to biti moguće… Poanta je napraviti što više vožnji. U slučaju da 2 ili više natjecatelja ima isti broj vožnji, prednost ima onaj koji je prije stigao do cilja. Osim broja tu je i čip pričvršćen za nogu koji broji krugove i vrijeme. Tim ima samo 1 čip i vozači ga moraju mijenjati međusobno u točno označenom prostoru. Vozi se pojedinačno ili u timu od 2, 4 ili 6 vozača. Budući da se timovi skupljaju ad-hoc, njihova imena su sklepana “u hodu“ pa se lako može naletjeti na “Farmer Team”, “Mind Less“, “Iron Donky 2.0“ i npr. “Bike or cry“. Tirolac Daniel Tulla je 2010. postavio apsolutni rekord staze s odvoženim 161 krugom (cca 560km) za 9 sati i 30 minuta (prosječna brzina: 58km/h). Ludilo! Ove godine vrijeme je pokvarilo rušenje rekorda. Kiša je povremeno padala tijekom subote. Neposredno pred padanje mraka, stazu i vozače je oprao solidan pljusak. Nije prekinuo vožnju, ali je usporio natjecatelje i razmočio tlo. Podloga više nije držala kako treba, a blato i voda na naočalama su dodatno ometali vidljivost.

Pojedinačna vožnja je vrhunac sposobnosti i izdržljivosti. Ovisi samo o jednom vozaču i njegovim mogućnostima. Ovogodišnje natjecanje nije dovelo Daniela Tulla i Martina Strassera, dvostruke pobjednike proteklih godina koji su izostali zbog ozljeda, pa je favorit bio Markus Stöckl, predsjednik i vlasnik MS Mondraker UCI Mountainbike Downhill World Cup Teama. Nakon otprilike izvoženih 25 krugova, pao je i ozlijedio se, što je u prvi plan gurnulo Eno Mendozu. S 10 sati i 6 minuta provedenih na “sjedalu“ napravio je 148 krugova (cca 400km), što znači da je u prosjeku svaki krug prošao za malo više od 4 minute. Dakle, staza je bila dugačka 2,7km, a odvozio ju je brzinom od 40,5km/h. U skupini od 25 pojedinačnih vozača našla se jedna djevojka- Anita Novak s odvoženim 121 krugom i ukupnim 4. mjestom u pojedinačnom poretku. 

Timovi imaju višestruko jednostavnije naprezanje ovisno o broju članova. I iz tima od 2 člana dolaze ovogodišnji pobjednici s odvoženih impresivnih 155 krugova. To su “Lietz Sport“ s Julianom Schopfom i Johannesom Grasbergergerom. U konkurenciji timova od 4 člana je osvojeno 2. mjesto “Mountanbiket.at“ momčadi. Austrijski tim s 2 Slovenca – Janez Bajda i Iztok Slapnik. Momčad na 3. mjestu “downhil-rangers.com“ je slijedila vodeće u stopu, pa su sva 3 tima priuštila krajnje zanimljivo finale. Gledatelja nije nedostajalo. Kiša je u subotu malo pokvarila dojam, ali je nedjelja bila efektna. Niti utrka Svjetskog kupa ne bi se posramila toliko posjetitelja. Topao i sunčan dan izvukli su one koji ovakve evente ne propuštaju. Organizacija je bila na zavidnom nivou. Od prodajnih štandova s opremom koji su konstantno radili za posjetitelje, natjecateljima je bila na raspolaganju 24-satna masaža u Mondrakerovom šatoru, obroci i piće tijekom cijele utrke, čak i za prateće osoblje. U neposrednoj blizini cilja bila je predviđena lokacija za šatorsko selo sa svom pratećom infrastrukturom uključujući grijane tuševe s toplom vodom. Većina vozača i pratnje se zbog praktičnosti odlučila za takav smještaj. Lukavo, jer doslovno, nisu bili zakinuti ni u čemu. Da, bilo je svašta za vidjeti: vozače od 16 do 65 godina, bicikle od karbonskog GT-a do nečeg što se prestalo proizvoditi prije valjda 20 godina, čudne samogradnje i sl. Pratnja u timovima je skoro presudna. To su ljudi koji servisiraju, dodaju piće, prenose poruke, čiste bicikle i bez njih vozači ne bi mogli funkcionirati, a na raspolaganju su 24 sata. Brže momčadi su doslovno imale pomagača koji je s jednog skidao čip i montirao ga na nogu sljedećeg vozača da bi izmjene bile što brže. U nekom noćnom satu se moglo vidjeti suprugu koja doslovno hrani jednog postarijeg takmičara u solidnoj fazi iscrpljenosti.

Među 17 nacija ove godine se našla Hrvatska s 3 natjecatelja. U pojedinačnoj konkurenciji obraz nam je osvjetlao Goran Malvić, otorinac i kirurg iz Opatije. Nije poznat u našim natjecateljskim krugovima, ali mu nitko ne može osporiti petlju i sposobnost da se okuša u ovom ekstremnom natjecanju, a završio je kao 18. Ostalih dvoje su našim downhillerima dobro poznati - Dubravka Družeta i Robert Jedrečić iz BK Istra Pazin. Probili su led nastojanjem da se okušaju u 24-satnoj vožnji i uspjeli su izvrsno. U startu im izgledi nisu izgledali sjajni, ali su se uspješnom vožnjom polako penjali na ljestvici te završili kao 13. od 24 momčadi. Većinu noćnih i kišnih sati je odvezao Robi, s nastavkom, buđenjem dana i proljepšanjem vremena sve je više uskakala Dubravka. Tijekom jutra su kod Robija učestali grčevi u nogama, danak neprestanoj vožnji, pa je zadnjih nekoliko sati odvozila jedino Dubravka. Umor je bio očigledan. Srećom i ostali timovi su se suočavali sa sličnim problemima, pa se nije stvorio zaostatak koji bi im pokvario rezultat. Iako je već uspjeh bio samo završiti natjecanje. Sad kad je led probijen, možemo se samo nadati da bi se na budućim vožnjama moglo pojaviti još koje ime s naših prostora. Možda ne ostane samo na riječima “mogli bi“. Ovaj događaj je zarazan, stvara određeno poštovanje prema ljudima koji su ga prošli, oni koji su bili žele doći ponovno, a mi možemo reći da ćemo ih opet pratiti u Semmeringu.

Marcus Merz, marketing manager utrke kaže: Uspjeh (u posječenosti i medijskoj promociji) je takav da se može usporediti s UCI Mountainbike World Cup događanjima, ali s obzirom na jedinstvenost, usporedba nam nije niti potrebna. I potpuno je u pravu