Držanje ravnoteže je jedna od kompleksnijih kvalitativnih osobina motoričkog sustava. Predstavlja veliko opterećenje za centralni živčani sustav, ali upravo zato je i vrlo zabavno. Djecu često vidimo kako pokušavaju hodati po zidiću, ogradi, uskim ili visokim strukturama. Oni tu instinktivno, kao i kad rade kolute, skaču, okreću se naglavačke, treniraju svoj mozak dajući mu veliko neuralno opterećenje i usput se zabavljajući. Iako djeluju jako teško, uz pravilan pristup i upornost, discipline hodanja po užetu vrlo se lako uče, zabavne su i motorički super korisne.

Povijest

Hodanje po užetu odavno je poznata cirkuska vještina, ali je prisutna tradicionalno i u nekoliko kultura kao folklorni običaj ili ritual. Južna Koreja recimo, ima u tradiciji izvođače na užetu, plesove, pa čak i kazalište na užetu kao što mi imamo razna kola. Moderni slackline je zapravo hodanje po gurtni koja je obično široka između 2 i 5 cm. Razvilo se iz zaigranog hodanja po lancima između parking stupića u parku Yosemite u Kaliforniji, a prakticirali su ga penjači u danima odmora. Brzo su shvatili da je to koristan i zabavan trening i počeo je razvoj nove sportske aktivnosti. Ideju im je usadio penjač Adam Grosowski, koji je opsjednut cirkuskom vještinom i spektakularnim izvedbama krajem 60-ih motivirao svoju ekipu da pokušaju reproducirati trikove. Najpoznatiji sportsko umjetnički performans hodanja po sajli izveo je cirkusant Philippe Petit koji se ‘74. uspio nekako skrivečki popesti na tornjeve WTC-a u NYC-ju i povezati ih sajlom te napraviti predstavu na globalnoj pozornici.

Kategorije

Slackline možemo pronaći u raznim kontekstima, a skladno tome ima čitav niz imena i poddisciplina koje se spominju, kao longline, trickline, windline, bounce, jumpline, yogaline, surfline, rodeoline, highline, skyline, midline, waterline i slično. Međutim, osnovne kategorije bile bi je li linija visoko, pa ćemo koristiti nešto čime ćemo se osigurati za nju kako ne bi pali i ozlijedili se ili je dovoljno nisko da je pad do poda ili vode prihvatljiv. Podizanje linije na visinu nije samo stvar tehničke prirode, naši urođeni strahovi su samo visina i buka te je hodanje na visini sasvim drugačija priča od hodanja na tlu. Usporedimo to s tim koliko nam je lako šetati rubom pločnika i sigurni smo u svaki korak. Međutim tako ne bi baš šetali rubom nebodera, iako je jednako čvrst i stabilan. Što se tiče materijala, sve linije dijele se u dvije kategorije, jedna kruća i jedna elastičnija. Izbor ovisi o osobnom stilu i o namjeni. Ono što će bitno utjecati na težinu svladavanja gravitacije na liniji je i dužina linije. Duže linije najčešće su teže za ukrotiti. Slackline je nešto između tightrope-a ili tightwire-a i slackropea. Sve su cirkuske vještine, jedna je hodanje po potpuno zategnutoj sajli ili užetu, a druga po potpuno opuštenom užetu. Kod slacklinea možemo mijenjati nivo zategnutosti, a odmah time i karakteristike linije, ali poanta je da linija nikad nije baš savršeno zategnuta te da imamo neku reakciju, zamah i bounce na slacklineu.

Kako početi

Početi s ovim sportom je jednostavno, nabavite nekakvu gurtnu i dva stabla i to vam je dovoljno za početak. Naravno, ako vam se dopada, bilo bi najbolje nabaviti pravi slackline, odnosno cjevastu gurtnu koja ima puno bolje osobine i sigurnija je za korištenje. U početku ćete zategnuti slack primitivnim metodama, pa će se pojaviti potreba za zatezačima, a sve duže linije biti će moguće zategnuti jedino složenijim sustavom kolotura. Kao i svaki sport, što više ste u njemu, stvara se veća potreba za opremom. Nekada se koristila uglavnom alpinistička oprema i oprema za spašavanje, a danas postoji specijalizirana oprema za slackline.

Što se tiče sporta, slackline vjerojatno nikada neće postati standardni sport. Jedino što možemo sportski opisati i mjeriti je trickline, gdje na standardiziranim uvjetima, imamo elemente koji se ocjenjuju po zadanom kriteriju, te bi to bio klasičan konvencionalan sport, kao npr. sportska gimnastika ili skokovi u vodu. Ali, kao i kod raznih grana penjanja, to neće zaustaviti ljude da uživaju u tome. Od 2010. svjetska federacija slacklinea pokušava oformiti sve kvalitetnija trickline natjecanja, a kao najuspješniji sportaš u slackline takmičenjima ističe se Andy Lewis, legenda sporta koji je osim što je patentirao mnoge akrobacije bio i jedan od pionira modernog highlinea.

Highline

Početnicima koji bi htjeli krenuti s highlineom, tj. hodanjem na visini, svakako bi bilo korisno imati predznanje na nižim visinama, jer treba vrijeme da se živci priviknu na specifično opterećenje i bez toga, praktično je nemoguće stajati na njemu i bez dodatne komponente visine. Također, tehnike padanja i penjanja na liniju su izuzetno korisne i ne bih preporučio ni pokušavati bez da se svladaju. Nije nemoguće naravno, ali ako se sve uči na svoju ruku i svojim greškama, sve traje puno duže i puno je bolnije. Vjerujte mi na riječ. Važno je znati da kraće visoke linije, do nekih 30-40 metara, treba postavljati sa elastičnijim slackovima, kako pad ne bi bio previše statičan i doveo do težih ozljeda. Možda najvažniji preduvjet prije postavljanja highlinea je tehničko i tehnološko znanje i iskustvo. Svaka sitnica naučena kroz alpinizam, speleologiju, spašavanje ili radove u vertikali tu dobro dođe. Sidrišta, sustavi zatezanja, zatezne sile, sustavi otpuštanja, safety sustavi i planovi za spašavanje kod highlinea nisu trivijalni. Highlineovi se često stavljaju na mjesta za Tirolske priječnice. Ali, za iskustvo hoda u oblacima, vrijedi se pomučiti. Najhrabriji highlineri hodaju i bez osiguranja, takozvani free solo highline. Najpoznatiji takav je bio legenda penjanja i općenito ekstremnog sporta, Dean Potter, koji je u svojim sportsko umjetničkim projektima često gurao granice mogućeg.

Uz eksponencijalan razvoj ove relativno nove discipline i tehnologije povezane s njom, rekordi padaju na gotovo tjednoj bazi, pa su tako najduži highlineovi dugi preko kilometra i postaju samostalni projekti, a trikovi koji se izvode zahtijevaju ozbiljniju gimnastičku pozadinu. Međutim neovisno o tome, slackline može biti odlična i ne prevelika investicija s kojom se svi mogu super zabaviti. Usput, to je odlično neuralno zagrijavanje, kvalitetan trening cijelog tijela, dobra prevencija i proprioceptivni trening koji se može kombinirati na bezbroj načina. Gledano s trenerske strane, preporučio bih ga svim sportašima kao zagrijavanje za trening ili trening izvan sezone i u danima odmora. Nije neobično zakačiti se i postati ovisan pa uvrstiti gurtnu u standardne sportske rekvizite.

Tekst: Vitomir Maričić

Photo: Vitomir Maričić i Vladimir Šoić