I zaista, situacija je daleko od idealne. Bicikl je super sredstvo za rekreaciju i svakodnevni prijevoz, ali ga se, nažalost, gura u drugi plan. Loša ili nepostojeća infrastruktura čini vožnju neugodnijom i opasnijom, nego što bi ona trebala biti. O biciklu se često misli kao o nečemu namijenjenom luzerima koji si ne mogu kupiti auto. Političari obećavaju graditi nove ceste, a nitko ne obećava graditi nove staze. Ukratko, na bicikl i bicikliste se ne misli – on je u glavama mnogih tek smetnja, nešto nevažno i sekundarno.
U isto vrijeme pouzdano znamo da to može biti drugačije, da možemo imati gradove u kojima bicikl nije sekundaran, u kojem se na njemu ne osjećate kao uljezi, u kojima se on cijeni. Svi znaju fantastične priče o Amsterdamu i Kopenhagenu, gradovima koji su konstruirani sa željom da se olakša život biciklima, a oteža promet automobilima. Od učitelja i radnika, preko ministara u vladi do direktora kompanija – svi voze bicikle. Nažalost, veliki broj biciklista kod nas misli da su ti gradovi nedostižni ideali – kaže se: to su sjevernjaci, oni su drugačiji, oni to grade desetljećima – to nije u našem mentalitetu, ovdje tako nešto nikada neće uspjeti.
Ne vjerujem da takav stav drži vodu. Dovoljno je pogledati svijetle primjere pozitivnog odnosa spram bicikala iz našeg susjedstva. Tako u Novom Sadu postoje javni bicikli, kao i u Ljubljani i Tirani. U Hrvatskoj se Koprivnica ponosi svojom biciklističkom tradicijom, gradi biciklističku infrastrukturu, prepuna je spomenika biciklima. Stvari su još daleko od idealnih, ali se vidi da je u tim gradovima svijest donekle promijenjena i da je bicikl uvažen kao legitimno prijevozno sredstvo. Ako to mogu učiniti Koprivnica i Ljubljana, zašto i drugi gradovi ne bi promijenili svoj stav prema biciklima?
Na zapadu je takva promjena stava rastući trend. Unapređuje se biciklistička infrastruktura, zagovara se bicikl, obeshrabruje se automobilski promet. Španjolska Sevilla je u manje od šest godina poboljšanjem infrastrukture podigla broj ljudi koji svakodnevno voze bicikl za čak 2800%. Beč je u zadnjih desetak godina izgradio 1200 kilometara biciklističkih staza. Čak se i u američkim gradovima, koji su automobilski par excellence, ubrzano radi na povećanju broja biciklista – od Portlanda, preko San Francisca, sve do New Yorka.
To se događa zato što s jedne strane raste svijest da su nam automobili oteli gradove – da zbog njih nema mjesta, da je zbog njih loš zrak te smo zbog njih izloženi konstantnoj buci. S druge strane, biciklisti su se počeli organizirati i zahtijevati da ih se tretira barem jednako kao automobiliste. Voze se kritične mase, pišu peticije, gnjave vlasti – na taj način se više ne mogu ignorirati biciklistički zahtjevi.
U Sindikatu biciklista jednako tako mislimo da je vrijeme da se biciklisti organiziraju jer smo predugo šutjeli. Očito se stvari ne mijenjaju same od sebe, nego netko mora potaknuti promjene. Stoga smo počeli organizirati prosvjedne vožnje, pisati dopise, zivkati medije – i – čini se da su se stvari počele mijenjati. Iako nas vlasti i dalje muljaju i povlače za nos, postajemo sve jači i postaje nas nemoguće ignorirati. Biciklisti su se po čitavoj Hrvatskoj počeli organizirati – postoji inicijativa za biciklističke staze u Šibeniku, Bike My Day se bori za bolje uvjete u Osijeku, grupica entuzijasta radi prosvjedne vožnje u Sisku…
Sve te grupe se prvenstveno bore za interese biciklista, međutim od tih pokreta korist će zapravo imati svi. Više bicikala znači čišće i mirnije gradove, manje smoga, više mjesta, manje kardiovaskularnih bolesti. Da bi se to ostvarilo, potrebno je dići glas, boriti se za pravo na sigurnu i udobnu biciklističku vožnju. Stoga se organizirajmo, zovimo vlasti, pišimo peticije, prosvjedujmo! Jedino tako se postižu promjene.