Nikad prije ni Ivan ni ja nismo se upustili u ovakvo što. Skoro pa mjesec dana potrošili smo slažući prezentaciju za sponzore, a sljedeća tri mjeseca pribavljali potrebnu opremu, te se fizički i psihički pripremali za put dug 11.000 km za koji je bilo gotovo nemoguće znati točno što je sve potrebno.

1. etapa Cres-Rim/1000km

Dan prije polaska ni Ivan ni ja nismo osjetili nikakvu euforiju. Bicikli su stajali na verandi natovareni do ‘zubiju’. Sve je izgledalo spremno. To jutro probudio sam se rano. U sobi je bilo hladno i na trenutak sam se zabrinuo. Pitao sam se kako će tek biti sutradan kad se probudim u šatoru. Vrijeme baš i nije bilo simpatično kao i zbunjenost u našim glavama. Došao je i taj trenutak da se odgurnemo iz gnijezda u kojemu čekamo već duže vrijeme. Vrijeme je da pokušamo poletjeti.

Za prvi dan znali smo da nas čekaju dva gadna uspona no nakon dobrih sedam sati pedaliranja stigli smo do Labina. Noć je bila hladna i nismo se micali iz toplih vreća unutar šatora. Skužili smo da je najteže od svega zagrijat stopala, a jedna od grešaka bila je nakon pedaliranja otići prvo do kafića odmorit na pola sata te se već rashlađeni upustit u ‘’misiju’’ postavljanja kampa.

Sami sebi dali smo si vremena tjedan dana dok se ne ‘’ufuramo’’ u sistem. Ujutro bi rado popili kavu, doručkovali, pospremili cijeli kamp te spakirali sve stvari natrag u bisage, natovarili ih na 45 kg teške bicikle i krenuli dalje. Naravno navečer odnosno prije mraka sve to ponovo, ali u obrnutom smjeru. Napredovali smo iz dana u dan. Kilometraža je rasla dok se brzina pakiranja i sastavljanje kampa smanjivalo.

Istra je bila dosta brdovita i Ivanu se pojavila bol u koljenu koja je iz dana u dan rasla. Usponi koje smo prelazili sa teškim biciklima nažalost su imali posljedice. Što se niskih temperatura tiče, situacija se poboljšala kad smo se spustili na more. Bilo je friško, ali ne toliko hladno kao dan ranije u unutrašnjosti. Ovdje se pojavio drugi problem, vlaga. Ujutro kad bi se probudili, veći dio opreme u šatoru i pored njega bio je pokriven slojem vode. Kroz dan to bi se osušilo, no nije bilo pametno vaditi stvari iz nepromočivih bisaga.

Napuštamo lijepu našu

Četvrti dan prelazimo u Sloveniju, te u jednom šutu odrađujemo obalni dio i stižemo u Trst gdje smo odlučili ostati dva dana i malo odmoriti. Kišna prognoza nam za nastavak nije išla u korist. Iako imamo opremu za takve uvjete, kiša zna uzrokovati pad morala. Tako smo nakon odlaska iz Trsta za manje od dva sata obojica promočili na full, morali potražiti smještaj, osušiti sebe i svu opremu. Na svu sreću tehnički dio opreme koji nosimo nije nastradao.

Sljedeća dva dana od Monfalconea pa do Chioggie cesta je bila ravna. Mjesta koja smo prolazili bila su mirna, okoliš monoton, sve prepuno polja koja trenutno spavaju. Pratili su nas magla i sivilo. Potkraj  šestog dana nakon odvoženih nekih 70 km iz San Done di Piave pa sve do Chioggie, na tren se promijenio pejzaž i ritam. Odlučili smo riskirati i pokušati stići na rt pred Venezziu, Punta Sabione, gdje smo se nadali trajektu koji je trebao voziti preko dva otočića (Lido di Venezzia i Santa Pellestina) te prijeći cijeli zaljev. Tako smo drugi dan navečer stigli u predivnu Chioggiu poznatu kao mala Venezzia.

Chioggia

Razgledali smo grad i navečer napravili plan za dalje. Ivanu je bol u koljenu porasla, jedva je hodao tesmo se za dobro cijelog pothvata, odlučili naći za dva dana u Riminiu (160 km dalje). Moral nam se razdrmao, pozdravili smo se i nadali da će plan uspjeti.

Mojih prvih stotinjak kilometara na cesti od Chioggie do Ravene bilo je skoro pa uobičajeno kao i ostali dani osim što sam imao sam vjetar u prsa što je otežavalo kretanje. Još k tome putovao sam cestom kuda je prolazio veliki broj kamiona. Čvrsto sam držao volan bicikla svaki put kad bi pored mene projurio ogroman šleper. Sljedeći dan stigao sam u Rimini gdje sam se našao s Ivanom. Odlučili smo napraviti malenu pauzu, sabrati sav video i foto materijal te napraviti plan za dalje.

Rimini

Tih par dana što radi koljena, što radi pritiska kojeg smo si sami nabili stvorila se negativna energija. Posjetili smo San Marino, još jedan dan odmorili te nastavili, opet odvojeno. Pao je dogovor da više nema pritiska, te da ćemo sve probleme rješavati usput. Nakon mjesta San Benedeto del Tronto, stotinjak kilometara južno od Ancone, skrenuli smo prema unutrašnjosti. Prelazak Apeninskog gorja stvarao mi je i uzbuđenje i strah što radi zime i uspona, što radi vukova i medvjeda. Te večeri, kamp smo postavili u vlažnom masliniku pored ceste. Iako je dan bio relativno topao, preko noći se temperatura spustila na -7, te su do jutra šatori su bili sleđeni.

Ujutro smo se smrznuti spakirali, odlučili se razdvojiti na dan dva te ponovo naći u mjestu Rietiju. Sagy je imao konfuznu varijantu doći do tamo vlakom, a ja sam nastavio biciklom. Cijeli dan imao sam vjetar u prsa, te prvih 45km uspone. Prošao sam i pored mjesta nedavno pogođenih potresima. Sve u ruševinama. Svako toliko nazirao se vojni logor koji je osiguravao civile hranom, te nadzirao regiju. Kako se bližila noć, a ja prešao tek malo više od pola puta do Rietia, vozio sam prema mjestu Posta nadajući se kakvoj civilizaciji i potencijalnom smještaju. Hvatala me slabina radi neishranjenosti, umora i hladnoće. Srećom, pored mene se zaustavio srednjovječni gospodin Vicenzzo koji mi je pomogao naći smještaj na obližnjoj farmi. Stigao sam u već dobro grijanu sobu, dobrih sat vremena tuširao se toplom vodom, a zatim zamotao svim dekama koje su imali u sobi. Kuća bijaše bajkovita, udaljena od svih okolnih sela, duboko u šumi, duboko u Apeninima. Jedini zvukovi koji su dopirali do mene bili su šuštaji lišća na vjetru, pokoja sova i spokojni hladni vjetar.

Sagy je također imao svojevrsnu avanturu. Isti dan vratio se pješke gurajući bicikl 7km natrag do Ascoli Piacena nadajući se da će ga primiti u autobus s prtljagom i biciklom.  Putem je upoznao mladića koji mu je pomogao oko smještaja te se tren kasnije našao u villi na vrhu brežuljka s pogleom na Ascoli.

Kad smo se napokon našli u Rietti, ostali smo tamo sljedeća tri dana. Nakon što sam došao k sebi, odvozio sam stotinjak km do Rima, gdje smo zaglavili dobrih tjedan dana. Pasalo mi je prvih dva dana što smo se zustavili, odmorili, promjenili klimu nakon hladnih Apenina. Tamo smo proslavili i Sagyev rođendan.

2. etapa Rim-Villa

SanGiovanni/760km

Posjetili smo sve znamenitosti Rima, Colloseum, Piazzu Venezziu, Forum, piazza di Trevi...ali nekako nešto mi je falilo. Shvatio sam da to što mi fali neću naći ovdje u Rimu. To nešto nalazi se na cesti, točnije to nešto se dešava, osjeća... Dogovor je bio naći se pored mjesta Pontalto, stotinjak km južnije od Rima. Na svu sreću imao sam sa sobom ciklokompjuter koj mi je pomogao u navigaciji i za nekih 45 min našao sam se na via Appia, cesti koja vodi prema jugu. Cesta je bila prometna, puna pukotina i grba. Mislio sam da nakon tjedan dana pauze imam snage, ali baš suprotno. Bilo mi je teško, jos k tome vjetar koji je puhao laganim intenzitetom, gađao me baš u prsa.

Sagy je otišao vlakom.  Ideja je bila naći se u mjestu koje smo ‘’skenirali’’ preko google mapsa i u obližnjem masliniku podići kamp.  Vozeći koji km zajedno, prošli smo kroz maleno selo pokušavajući  ostati neprimjećeni, no u sljedećih par minuta cijelo je selo odzvanjalo od laveža pasa. Osjećali smo se kao neki lopovi koji provaljuju iako ništa loše nismo radili, tek tražili maleni prostor za šator. Blesavo je to što gdje god se pomakneš zemlja je nečija, u vlasništvu čovjeka. Kakav apsurd.

Sljedeće jutro odlučili smo napraviti kojih 50 km i odvoziti do Fondia. I Sagy je odlučio pokušati voziti.  Gazili smo kilometre, a Saganiću je koljeno bilo u redu. Tu noć našli smo predivan maslinik načinjen u katovima, nešto slično poljima riže u Kini, samo je ovdje bila riječ o maslinama. Sljedeći dan približili smo se Napoliju, a zatim ga odlučili vlakom zaobići. Počelo mi se vrtiti pitanje po glavi je li ovo varanje?

Vibra među nama znatno je porasla jer smo opet zajedno vozili. Dan-dva odmora uzeli smo u mjestu Sapriju i napunili baterije. Cesta kojom smo se kretali po strmoj obali južne Italije, bila je kao iz filmova, puna strmina, nizbrdica, mostića, prekrasnih pogleda i krajolika.  Dva dana zaredom spavali smo na plažama, a temperatura je iz dana u dan rasla. Navečer smo se konačno mogli družiti van šatora. Činilo se kao da je avantura tek sad započela.

Sljedeći dan opet kiša, no odlučili smo kretati se jer je to dobro utjecalo na kolektiv. Na putu prema  gradu Pizzu, prolazili smo kroz dolinu prepunu mandarina, naranča, limuna. Definitivno najukusnije naranče koje sam do sada jeo. U Pizzu smo prenoćili i dobili preporuku napraviti kojih 20-ak km više i proći predivnim obalnim djelom. Nakon što su se serpentine počele nizati jedna za drugom, shvatili smo da smo fulali cestu, no odlučivši se ne vraćati, napravili i više od 1000m visinske. Ponovnim spustom u dolinu, doživjeli smo šok pred lučkim gradom Gioa Taurro. U jednom trenu pomislio sam da se nalazimo u Indiji, a ne u Italiji. Sve prepuno smeća, fasade kuća kao iz rata. Kamp smo postavili u napuštenoj tvornici nedaleko od ceste i umorni od današnje dionice zaspali ranije nego obično.

Sljedeći dan bio je plan stići do mjesta Villa San Giovanni do kojeg nas je dijelilo 55 km brdovite ceste i od kuda smo smo trajektom trebali preći na Siciliju, otok prepun iznenađenja...

Photo: Oskar Piljek